Autor: Aiden Wilson Tozer
Dakle, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite – sve činite na slavu Božju
(I Poslanica Korinćanima 10:31)
Jedna od stvari koje najviše narušavaju unutrašnji mir, a s kojom se kršćanin svakodnevno susreće jeste uobičajena navika razdvajanja života na dvije oblasti – na svetu i na sekularnu.
Kada u svom umu imamo sliku da ove dvije oblasti postoje odvojeno jedna od druge i da su duhovno i moralno nespojive, i kada nas životne obaveze ‘tjeraju’ da u svom životu stalno prelazimo iz jedne u drugu, naš unutrašnji život se može slomiti te se može dogoditi, da umjesto jedinstvenog života, živimo podvojen život.
Dva Svijeta
Naša teškoća proistječe iz činjenice da mi, koji slijedimo Krista, istovremeno živimo u dva svijeta – u duhovnom i u materijalnom. Kao Adamova djeca mi svoj život na zemlji živimo podložni ograničenjima tijela i slabostima i bolestima koje ljudska priroda nasljeđuje.
Za sam život među ljudima potrebne su nam godine i godine teškog truda i puno brige i pažnje usmjerene na ovozemaljske stvari. U oštrom kontrastu sa tim nalazi se naš život u Duhu. Tu uživamo u jednom drugom, višem vidu života – mi smo Božja djeca; posjedujemo nebeski status i uživamo u prisnoj zajednici s Kristom.
To može podijeliti naš cjelokupni život na dva dijela. I nesvjesno počinjemo da razdvajamo dvije grupe postupaka. Prvu grupu vršimo sa osjećajem ispunjenosti i čvrstim uvjerenjem da su ti postupci ugodni Bogu. To su sveti postupci i tu se obično misli na molitvu, čitanje Biblije, odlaženje u crkvu, kao i na neke druge stvari koje direktno proistječu iz vjere. Oni se mogu prepoznati po tome što nisu direktno povezane s ovim svijetom i ne bi imale nikakvog smisla ukoliko nam vjera ne bi pokazivala jedan drugi svijet – „vječnu kuću na nebesima, koja nije sazidana ljudskom rukom” (II Poslanica Korinćanima 5:1).
Nasuprot ovim svetim stvarima nalaze se sekularne. One obuhvaćaju sve obične životne aktivnosti u kojima učestvujemo zajedno sa Adamovim sinovima i kćerima: jedenje, spavanje, rad, vođenje računa o potrebama tijela i obavljanje naših dosadnih i prozaičnih dužnosti na zemlji. Ovo često činimo nevoljno i uz mnogo rezerve, često se izvinjavajući Bogu za ono što smatramo gubljenjem vremena i snage. Rezultat toga jest da smo veći dio vremena uznemireni. Svoje uobičajene zadatke obavljamo sa osjećajem duboke frustracije, govoreći samima sebi da dolazi bolji dan kada ćemo se otresti ove zemaljske ljušture i kada nas više neće mučiti poslovi ovoga svijeta.
Ovo je drevna svetosekularna antiteza. Većina kršćana biva uhvaćena u ovu zamku. Nisu u mogućnosti da nađu zadovoljavajuću ravnotežu između prohtjeva ova dva svijeta. Pokušavaju da šetaju po trapezu između dva carstva te ne nalaze mir ni u jednome. Njihova snaga se smanjuje, njihov pogled na stvari postaje zamagljen, a radost im je oduzeta.
Vjerujem da je ovakvo stanje stvari potpuno nepotrebno. Uhvatili smo dilemu za rogove, što je dobro i hrabro, ali ta dilema nije stvarna. Ona je kreacija nesporazuma. Antiteza svetoga i sekularnog nema nikakav temelj u Novom zavjetu.
Bez sumnje je to da će nas savršenija spoznaja kršćanske istine osloboditi od toga.
Sam Gospod Isus Krist je naš savršeni primjer, a Njegov život nije bio podvojen. Živio je u Očevom prisustvu na zemlji bez naprezanja od svojih najmlađih dana do svoje smrti na križu. Bog je prihvatio Njegov život u potpunosti i nije pravio razliku između ovog postupka i onog drugog postupka. Ja uvijek činim ono što je Njemu ugodno – bio je to kratak opis Isusovog života i Njegovog odnosa prema Ocu (Ivan 8:29).
Dok se kretao među ljudima On je bio staložen i smiren. Svi pritisci i patnje koje je pretrpio proistekli su iz položaja Onoga koji odnosi grijehe svijeta; pritisci i patnje koje je On osjećao nikada nisu bili rezultat moralne nesigurnosti ili duhovne neprilagođenosti.
Pavlov podsticaj da „sve činimo na Božiju slavu“ je više od pobožnog idealizma. To je sastavni dio svetog otkrivenja i treba ga prihvatiti kao Riječ istine. To nam otvara mogućnost da svaki postupak u našim životima doprinosi Božjoj slavi.
Da se ne bismo bojali da tu uključimo sve, Pavao konkretno spominje jelo i piće. Ovu skromnu privilegiju dijelimo sa životinjama. Ako i ove osnovne, životinjske postupke možemo činiti na Božju slavu, onda je teško zamisliti da nešto ne možemo.
Ova monaško-redovnička mržnja prema tijelu koja je toliko prisutna u spisima izvjesnih prvih crkvenih pisaca ni po čemu nije zasnovana na Božjoj Riječi.
Obična skromnost se može naći na stranicama Svetih pisama, što je istina, ali izvještačenost i lažni osjećaj stida – nikada. Novi zavjet podrazumijeva da je prilikom utjelovljenja naš Gospod uzeo na sebe stvarno ljudsko tijelo i nikakav napor nije uložen da bi se izbjeglo pričanje o jasnim posljedicama te činjenice.
Kristov Primjer
On je u tom tijelu živio među ljudima i nikada nije uradio nešto nesveto. Njegovo prisustvo u ljudskom tijelu zauvijek uklanja onu zlu ideju koja kaže da u samom ljudskom tijelu postoji nešto što vrijeđa Boga. Bog je naša tijela stvorio i mi ga ne vrijeđamo sa time što stavljamo odgovornost tamo gdje i pripada. On se ne stidi djela Svojih ruku.
Izopačenost, zloupotreba i zlostavljanje naših moći, to je nešto što treba da nas posram. Fizički postupci koji se čine u grijehu i koji se suprotstavljaju prirodi nikako ne mogu proslaviti Boga. Gdje god ljudsko biće uvodi moralno zlo, tu naše moći više nisu nevine i bezazlene, kakvima ih je Bog stvorio – sada su one zloupotrijebljene i izopačene stvari koje nikako ne mogu proslavljati svoga Stvoritelja.
Hajde, međutim, da pretpostavimo da ne postoji takva izopačenost i zloupotreba. Hajde da razmišljamo o kršćaninu u čijem životu se nalaze ova dva čuda, pokajanje i rođenje nanovo. Takav sada živi po Božjoj volji koju shvaća na osnovu pisane Riječi. Za nekog takvoga se može reći da je svaki postupak u njegovom ili njenom životu jednako svet kao, recimo, molitva, ili krštenje, ili Gospodnja večera. Reći ovo ne znači svesti sve na jedan mrtav nivo; ne, nego to znači podići svaki postupak u živo kraljevstvo i pretvoriti cjelokupan život u sakrament.
Ako je sakrament vidljivi izraz milosti koja se nalazi unutra, onda ne treba da oklijevamo sa prihvaćanjem gore navedene teze. Jednim činom posvećenja našeg potpunog bića Bogu možemo učiniti da svaki dalji postupak izražava to posvećenje.
Ne moramo se više stidjeti svoga tijela – tjelesnog sluge koji nas nosi kroz život – ne više nego što se Isus stidio ponizne životinje na kojoj je ušao jašući u Jeruzalem.
Potrebni su Gospodu (Matej 21:3) – stih koji se može vrlo dobro primijeniti na naša smrtna tijela. Ako Krist prebiva u nama, možemo nositi Gospoda slave, kao i što ga je nosila mala životinja iz davnina, i dati mnoštvu ljudi priliku da uzviknu: Hosana na visini.
Uvidjeti istinu nije dovoljno. Da bismo pobjegli od težine ove dileme između svetog i sekularnog istina nam mora „teći venama” i mora rukovoditi najdubljim mislima našeg bića. Moramo u praktičnom smislu živjeti na slavu Bogu, odlučno i stvarno.
Razmišljanjem o ovoj istini, tako što ćemo u molitvi razgovarati s Bogom o njoj, često se prisjećajući nje u našim mislima dok se krećemo među ljudima, obuzet će nas čudesni osjećaj njenog značenja. Stalni i bolni dualitet će pasti pred smirenim jedinstvom života. Spoznaja da smo u potpunosti Božji, da je On sve primio i ništa nije odbacio, ujedinit će naš unutrašnji život i učinit će sve svetim.
Ovo baš i nije sve. Dugotrajne navike ne umiru tako lako. Biće potrebno duboko razmišljanje i mnogo usrdne molitve da bi se u potpunosti pobjeglo od te sveto-sekularne psihologije.
Na primer, prosječnom kršćaninu će možda biti teško da shvati da svoje svakodnevne poslove može da shvati kao čin slavljenja kojeg Bog, kroz Isusa Krista, prihvaća. Stara antiteza će se uvući negdje među skrivene misli da bi ga mogla ponekad uznemiravati. Niti će stara zmija, đavo, trpjeti taj novonastali odmor. On će se naći u kolima ili za stolom, ili u polju, da podsjeti kršćanina na to da on veći dio svog dana posvećuje stvarima ovoga svijeta, a vjerskim obavezama poklanja iznimno malo vremena. I ukoliko se stvarno nešto ne poduzme, može zbog ovoga doći do pomutnje, obeshrabrenja i tuge.
S ovim se možemo uspješno suočiti jedino ako prakticiramo agresivnu vjeru. Moramo Bogu prinijeti kao žrtvu sve svoje postupke, a onda vjerovati da ih je On prihvatio. Zatim, čvrsto se držimo toga i stalno inzistirajmo na tome da svaki postupak u svakom satu u toku dana bude uključen u tu transakciju. Podsjećajmo Boga na to dok se molimo nasamo da svaki postupak činimo za Njegovu slavu, a onda te molitve nadopunimo tisućama molitvi u našim mislima dok obavljamo obične poslove. Prakticirajmo tu umjetnost da od svakog rada činimo svećeničku službu. Vjerujmo da se Bog nalazi u svim našim jednostavnim poslovima i hajde da naučimo kako da ga tamo pronalazimo.
Ono što prati zabludu o kojoj govorimo jeste antiteza o svetom i sekularnom kada se primijeni na fizička mjesta. Jako je čudno to da smo u stanju čitati Novi zavjet, a opet vjerovati da su neka mjesta u njemu sama po sebi sveta.
Ova zabluda je toliko raširena da se čovjek nekada osjeća usamljeno kada pokušava da se bori protiv toga. Ova zabluda se ponaša poput boje koja oboji razmišljanje religioznih ljudi i koja je tako dobro prekrila njihove oči da im je gotovo nemoguće uvidjeti zabludu svega toga.
To se vjekovima priča i pjeva u lice svakom novozavjetnom učenju koje govori suprotno te se prihvaća kao dio kršćanske poruke, što sigurno to nije. Koliko znam, jedino su kvekeri imali oči da tu zabludu uvide i hrabrosti da je razotkriju.
Evo činjenica na način na koji ih ja vidim. Četiri stotine godina Izrael je živio u Egiptu, okružen najodvratnijim idolopoklonstvom. Vođeni Mojsijevom rukom konačno su izašli i počeli su da idu ka zemlji koja im je obećana. Izgubili su svako poimanje svetosti. Da bi ovo ispravio, Bog je počeo od nule. Lokalizirao je Sebe u oblaku i vatri, a kasnije je, kada je sagrađen Šator, prebivao u ognjenoj manifestaciji u Svetinji nad svetinjama.
Bezbrojnim kontrastima Bog je učio Izrael koja je razlika između svetoga i nesvetoga. Postojali su sveti dani, svete posude, sveta odjeća. Postojali su razni vidovi žrtvovanja, različiti prinosi. Pomoću svega ovoga Izrael je naučio da je Bog svet. Tome ih je učio, a ne da su mjesta ili stvari svete. Jahvina svetost je bila lekcija koju su morali naučiti.
Zatim je došao veliki dan kada se pojavio Krist. On je odmah počeo da ih uči: „Čuli ste da je rečeno … a ja vam kažem” (Matej 5: 21-22).
Starozavjetno školovanje je bilo gotovo. Kada je Krist umro na križu, zavjesa u hramu se rascijepila od vrha prema dolje. Svetinja nad svetinjama se otvorila svakome tko želi pristupiti vjerom. Upamćene su Kristove Riječi: dolazi čas kada se nećete klanjati Ocu ni ovde ni u Jeruzalemu … Ali, dolazi čas – i već je tu – kada će se istinski klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini jer Otac baš takve klanjaoce želi. Bog je duh, i oni koji mu se klanjaju, u duhu i istini treba da mu se klanjaju” (Ivan 4:21, 23-24).
Ubrzo nakon toga Pavao je uzviknuo poklič slobode i proglasio svo meso čistim, svaki dan svetim, sva mjesta posvećena i svaki postupak Bogu prihvatljiv. Svetost vremenskih perioda ili mjesta, polovično svjetlo neophodno za obrazovanje jedne rase, je izdahnula pri pogledu na puno sunce duhovnog služenja Bogu.
Sklonost Legalizmu
Suština duhovnosti služenja Bogu bila je vlasništvo crkve sve dok se, kako je vrijeme teklo, nije polako izgubila. Zatim je prirodna sklonost ka legalizmu grešnih srca počela da uvodi stare osobine.
Crkva je ponovo počela da poštuje dane, doba i vremena. Odabrana su izvjesna mjesta, pa su stoga nazvana posebno svetima. Pazilo se na razlike između ovog i onog dana, mjesta ili osobe. „Sakramenata” je prvo bilo dva, pa tri, pa onda četiri, sve dok se sa trijumfom Rimokatoličke crkve brojka nije zaustavila na sedam.
Sa svom ljubavlju i bez ikakve želje da govorim loše o bilo kom kršćaninu, koliko god on zaveden bio, istakao bih da upravo rimokatolička crkva danas predstavlja herezu o svetom i sekularnom. Njena najsmrtonosnija posljedica jeste rascjep između religije i života kojeg ona uvodi. Njeni učitelji pokušavaju ovu zamku da izbjegnu pomoću mnogih fusnota i bezbrojnih objašnjenja, ali je nagon ljudskog razuma za logikom isuviše jak. U praktičnom životu taj rascjep je činjenica.
Reformatori, puritanci i mistici su pokušali da nas oslobode od tih okova. Danas je težnja konzervativnih krugova usmjerena na povratak u te okove. Tužno je to što će konj, nakon što ga izvedu iz građevine koja gori, ponekad s nekom čudnom svojeglavošću da se otrgne od svog oslobodioca te da se vrati u građevinu i da nestane u plamenu.
Zbog neke čudne sklonosti ka zabludama, fundamentalizam našeg vremena se vraća u duhovno ropstvo. Držanje dana i perioda postaje među nama sve svakodnevnije. Uskršnji post, Sveta nedjelja, Veliki petak; su riječi koje sve češće čujem kako silaze sa usana evanđeoskih kršćana. Mi u stvari ne znamo kada smo bogati.
Da bih bio shvaćen, a ne neshvaćen, istakao bih praktične implikacije učenja koje sam iznosio, to jest sakramentalnog kvaliteta svakodnevnog života. Nasuprot onome šta on znači htio bih istaknuti par stvari koje on ne znači.
To, na primjer, ne znači da je sve što činimo od jednakog značaja kao i nešto drugo što činimo ili bismo mogli da činimo. Jedan postupak u životu dobrog čovjeka može se po značaju itekako razlikovati od nekog drugog postupka. To što je Pavao šio šatore nije jednako značajno kao to što je napisao Poslanicu Rimljanima, ali je Bog prihvatio i jedno i drugo – a i jedno i drugo je predstavljalo istinski čin služenja Bogu. Naravno da je mnogo važnije dovesti jednu dušu Kristu nego saditi u bašti, ali sađenje u bašti može biti jednako sveto kao i dovođenje osobe Kristu.
Opet, to ne znači da je svako jednako koristan. Darovi se u Kristovom tijelu razlikuju. Na primjer, jedan Bil Brej se ne može usporediti sa jednim Luterom ili Veslijem, čisto zbog dobrobiti za crkvu i za svijet – ali je služba manje nadarenog brata jednako čista kao i služba nadarenijeg brata, a Bog prihvaća i jedno i drugo sa istom radošću.
„Laik” nikada svoj skromniji zadatak ne treba da promatra kao nešto manje vrijedno od onoga što radi njegov propovjednik. Neka svatko ostane u onome u čemu je bio kada je pozvan te će njegov rad biti jednako posvećen kao i djelo službe. Nije ono šta čovjek čini ono što određuje da li je njegov rad posvećen ili sekularan, nego je to razlog zbog kojeg to čini. Suština je u motivu.
Neka čovjek u svom srcu posveti Gospoda Boga, te neće više biti nijednog običnog postupka. Sve što on čini biće dobro i Bogu ugodno posredstvom Isusa Krista. Za takvog čovjeka i život sam po sebi postat će svećenička služba. Dok bude obavljao svoj nikad-tako-jednostavan zadatak, čut će glas serafina koji govore:
Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama! Puna je sva zemlja slave Njegove! (Izaija 6:3).
Gospode, potpuno ti vjerujem, hoću da u potpunosti budem Tvoj, želim da uzvisujem Tebe nad svakim.
Želja mi je da nemam nikakav osjećaj da posjedujem bilo što što je izvan Tebe.
Hoću da svo vrijeme budem svjestan Tvog veličanstvenog prisustva i da čujem Tvoj glas koji mi govori.
Čeznem da živim u smirenoj iskrenosti srca.
Hoću da tako potpuno živim u Duhu, da sve moje misli budu kao slatki tamjan koji se diže ka Tebi i hoću da svaki postupak u mom životu bude proslavljanje Tebe.
Stoga te molim, riječima tvoga velikog sluge iz davnina: „Molim te da očistiš namisli moga srca neizrecivim darom Tvoje milosti, da bih mogao da Te savršeno volim i dostojno hvalim”.
I uvjeren sam da ćeš mi dati sve ovo radi jer Te molim u ime Tvog Sina Isusa Krista.
Amen.
Poglavlje 10 iz knjige A.W.Tozer-a: Potraga za Bogom
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.