Autor: Leonard Ravenhill
Predgovor knjizi koju objavljujemo od njegovog je sina David Ravenhill-a.
Moja je majka bila pjevajuća majka. Svaki dan dok me je nosila u svojoj utrobi, pjevala je i molila se za mene. Ona i baka, koja je živjela vrata do nas, molile su se zajedno za dijete koje se trebalo roditi. Nevjerojatna stvar dogodila se dva sata – ne dva mjeseca, ne dva tjedna, ne dva dana nakon što sam se rodio. Bio sam na molitvenom sastanku. Majka mi je rekla dvadeset godina kasnije: „Kad je babica izašla, pružila sam ruku preko kreveta i položila je na tebe i samo se pomolila: ‘Gospodine, učini ovog dječaka propovjednikom ili mu ne daj da živi.’“
David Ravenill
Gore navedeno je transkript zaboravljene snimke koju sam dobio prije samo nekoliko dana, a na kojoj se moj otac prisjeća nekih svojih ranih godina. Odrastao je u bogobojaznom domu koji je vjerovao u moć molitve. Njegovo najranije sjećanje na školu bilo je ono da su ga kao petogodišnjaka učili Deset zapovijedi, kao i da je morao pamtiti i recitirati mnoge Psalme. S četrnaest godina pohađao je cjelonoćne molitvene sastanke – strast koju je nosio kroz cijeli život.
Prisjetio se: „Molili su sa suzama, molili su sa slomljenošću. Molili su za izgubljeni svijet, a zatim su počeli moliti za narode o kojima sam malo znao. Imali su slike Niagarinih slapova, ali umjesto vode koja se prelijevala, padali su ljudi.“
Očeva služba započela je u Engleskoj u dobi od šesnaest godina. Njegov teret za izgubljene odveo ga je na ulice, gdje je počeo propovijedati lokalnoj ciganskoj zajednici – sedamdeset i jednu godinu kasnije bio je na ulicama Slave. Moj otac bio je snažno pomazani propovjednik koji je mogao spustiti uvjeravajuće Božje prisustvo na način na koji to malo tko može. Ljudi bi počeli dolaziti do oltara čak i prije nego što bi im bio upućen bilo kakav poziv, a srca bi im bila probodena Božjom Riječju.
Njegovo propovijedanje nadmašila je samo njegova strast za molitvom. Poput apostola Pavla, nosio je „svakodnevni pritisak brige za crkvu“. Molitva je bila njegov život. Prije svoje smrti 1994. rekao mi je da je primio niz zahtjeva od studenata sjemeništa koji su htjeli doći i vidjeti ga s jedinom svrhom da na njih položi ruke kako bi im predao svoj „plašt“.
Sa svojim tipičnim suhim britanskim humorom, ali istovremeno smrtno ozbiljnim, rekao je: „Svi žele imati moj plašt, ali nitko ne želi moju kostrijet i pepeo.“ Sjedeći uz njegov krevet samo nekoliko dana nakon moždanog udara koji će mu oduzeti život, napisao sam ove riječi:
U čast pobožnom čovjeku od Davida Ravenhilla
Poznavao sam čovjeka koji je dao svoj život
Da vidi vatru preporoda
Molio se danju, molio se noću
da rodi ovu jednu želju.
Imao je samo jednu opsesiju
Da vidi slavnu nevjestu
Odjevenu u besprijekornu čistoću
Dovedenu uz bok svog zaručnika.
Njegovu moć dok je bio na propovjedaonici
Malo tko je mogao usporediti
A ipak je volio svoju sobu
I biti tamo s Bogom kojeg je poznavao.
Dok su drugi težili aplauzu od ljudi
bogatstvu i slavi
On je imao samo jednu ambiciju
Da uzvisi ime svog Učitelja.
Osamdeset i sedam godina
Živio je samo za vječnost
Čovjek vjere i mudrosti
I istinske poniznosti.
Znao je da će jednog dana morati stati
Pred Božjim sudom
I tako je trčao da osvoji nagradu
Svoju misiju da dovrši.
Bogatstvo koje je ostavio za sobom
Nije bilo u dionicama ili zlatu
Već u preobraženim i izazvanim životima.
Njihove priče tek trebaju da se ispričaju.
Nema veće privilegije
Od ove koju sam imao
Poznavati ovog velikog Božjeg čovjeka
I imati ga za oca.
Poglavlje 3
Poziv na pomazanje za Propovjedaonicom – i na djelovanje u klupama!
Leonard Ravenhill
Kada čovjek koji se godinama vukao kroz konvencionalno kršćanstvo odjednom postane duhovno budan, on postane agresivan u Gospodnjoj bitci i ima neutaživu revnost za izgubljene, i za to itekako postoji razlog. (doduše mi smo danas toliko ispod normalnih kriterija kršćanstva da nam normalno novozavjetno iskustvo izgleda abnormalno.)
Tajna ovog „tipa na mlazni pogon“ kojeg smo upravo spomenuli jest da se negdje hrvao s Bogom poput Jakova i iz toga je izašao gol, ali i „ojačan Duhom Svetim!“. Postoje dva neizostavna čimbenika uspješnog kršćanskog života. To su vizija i strast. Ljudi se bore s bezbrojnim planinama ljudske, tjelesne kritike i jurišaju na utvrđene uzvisine đavolskog protivljenja kako bi postavili Kristov križ usred prebivališta okrutnosti. Zašto? Zato što su uhvatili viziju i zarazili se strašću.
Neki glasovi danas nas upozoravaju da ne postanemo toliko mnogo dionici nebeskog uma da prestanemo biti ni od kakve zemaljske koristi. Braćo, ova generacija vjernika uglavnom ne pati od takvog kompleksa! Brutalna, potresna istina jest da imamo toliko zemaljskog uma da nismo ni od kakve nebeske koristi.
Prijatelju, kad bi bio dobar u njegovanju duše kao što si u razvoju svog posla, bio bi prijetnja vragu; ali kad bi bio siromašan u poslovnim stvarima kao što si siromašan dušom, prosio bi za kruh. George Deakin mi je prije mnogo godina utisnuo u um ovaj lijepi duhovni argument: Vizija bez zadatka čini vizionara; zadatak bez vizije je mukotrpan posao; vizija sa zadatkom čini misionara. Dobro rečeno! Izaija je imao viziju one godine kad je Uzija umro!
Možda vam netko stoji na putu i blokira punu viziju Gospodina. Duhovna ekspanzija košta mnogo, a ponekad je i mučna. Jeste li spremni primiti viziju po ovako visokoj cijeni – gubitku prijatelja ili karijere? Nema sniženih cijena za revoluciju duše. Ako samo želite biti spašeni, posvećeni i zadovoljni, onda Gospodnja bitka nema potrebe za vama.
Izaija je imao viziju u tri dimenzije. Zapazite stihove od prvog do devetog u šestom poglavlju Izaije.
Stih pet, JAO, riječ ispovijedi;
stih sedam, EVO, i riječi očišćenja;
stih devet, IDI, riječ poslanja.
Bila je to vizija prema gore – vidio je Gospodina; unutarnja vizija – vidio je sebe i vanjska vizija – vidio je svijet. Bila je to vizija visine – vidio je Gospodina visokog i uzvišenog. Vizija dubine – vidio je zakutke vlastitog srca. I vizija širine – vidio je svijet. Vizija svetosti.
Oh, ljubljeni! Kako ova generacija vjernika treba viziju Boga u svoj Njegovoj svetosti! Viziju pakla – „Propao sam… nečist!“ i viziju beznađa – impliciranu riječima „Tko će ići za nas?“
U ovom času – prosječna crkva zna više o promociji nego o molitvi, zaboravila je posvećenje i uvela njegovanje konkurencije i zamijenila je širenje radosne vijesti propagandom – ova trostruka vizija je prosječnoj crkvi imperativ.
„Gdje nema vizije, ljudi propadaju.“ Gdje nema strasti, crkva propada, čak i ako je puna do vrata. Svjetski poznati propovjednik, kojeg je Bog posljednjih nekoliko godina snažno koristio u stvarnom preporodu (različitom i vrlo različitom od masovne evangelizacije), rekao je ovom piscu da je imao sličnu trostruku viziju. Još uvijek mogu vidjeti ozbiljan strah na tom licu dok je govorio o tome da jedva zna sanja li ili vidi viziju, ne znajući je li u tijelu ili je prenesen; ipak je mogao vidjeti mnoštvo koje nitko nije mogao izbrojati u velikom ponoru – okruženo vatrom – zaključano u „ludnici svemira“, u PAKLU.
Ovaj propovjednik više nikada nije bio isti. Kako bi i mogao biti? Može li nam Bog povjeriti tako srceparajuće otkrivenje? Jesmo li diplomirali na tajnom mjestu molitve i u školi patnje tako da su naši duhovi kaljeni da podnesu tako mučan prizor? Blago čovjeku kojemu Gospodin može udijeliti takvu viziju! Nitko ne živi izvan svoje vizije.
Dubokoumni teolozi ne mogu probiti željezne zavjese praznovjerja i tame iza kojih su tisućljećima milijuni propadali. To mogu učiniti samo ljudi sa (možda) manjom širinom intelekta, ali s većom dubinom vizije. Biti duhovno usmjeren je radost i mir. Pa ipak, biti statistički usmjeren, i to može biti vrlo uznemirujuće.
Pročitajte ovo i plačite:
JAPAN – Vlada tamo navodi da je stanovništvo prešlo granicu od osamdeset i sedam milijuna. Nacija raste brzinom od milijun i sto tisuća godišnje! To znači da se nekršćansko stanovništvo Japana povećalo za pet milijuna u posljednjih pet godina. Stavite ovo visoko na svoj popis molitvi.
KOREJA — Tamo živi devet milijuna ljudi, uglavnom izbjeglica, beskućnika i gotovo bez hrane.
INDIJA — Milijuni sjede u tami i sjeni smrti.
BLISKI ISTOK — Tamo živi milijun arapskih izbjeglica.
EUROPA — Ima jedanaest milijuna „raseljenih osoba“. Kakva bol za njih!
KINA — Trećina milijuna bjegunaca dolazi iz komunističke Kine i živi u bespravnim kolibama (skvoterima) u Hong Kongu.
Da nadodam još „malo“ tvom i mom teretu:
postoji petnaest milijuna Židova;
tristo petnaest milijuna muslimana;
sto sedamdeset milijuna budista;
tristo pedeset milijuna konfucijanaca i taoista;
dvjesto pedeset pet milijuna hindusa; devedeset milijuna šintoista;
i milijuni drugih, za koje je Krist umro i koji uglavnom nisu dosegnuti blagoslovljenim Evanđeljem. Čak i Amerika koja je svjesna crkve ima dvadeset sedam milijuna ljudi mlađih od dvadeset i jedne godine koji ne primaju kršćansku obuku i desetke tisuća sela koja nemaju crkvenu zgradu. Gotovo milijun ljudi u svijetu umire svaki tjedan bez Krista. Zar se to tebe ništa ne tiče? Ova situacija preplavljena grijehom zahtijeva pomazanje na propovjedaonici i djelovanje u klupama! Sintetička religija mora nestati.
Slava sastanka u logoru je nestala; revnost za ulične sastanke je isparila.
Možda – tko zna? – Možda je Bog više gnjevan na Ameriku i Englesku nego na Rusiju! Je li to šokantno? Onda ozbiljno razmisli da milijuni u Rusiji nikada nisu čuli evanđeosku poruku, nikada nisu imali Bibliju i nikada nisu slušali duhovni prijenos. Išli bi u crkvu kad bi mogli. Ponavljana molitva da grešnik ima viziju pakla može biti potpuno pogrešna. Naprotiv, vjerojatno mu treba vizija Kalvarije, s patničkim Spasiteljem koji ga moli da se pokaje; jer nakon Kalvarije, zašto bi umro?
William Booth iz Vojske spasa citiran je kako kaže da bi, kad bi to mogao učiniti, završio obuku svojih vojnika s time da dvadeset četiri sata vise nad paklom, kako bi gledali vječnu muku izgubljenih. Fundamentalizmu je ponovno potrebna ova strahopoštovanja vrijedna vizija. Napuhanom, pompoznom evangelistu današnjice je najpotrebnija!
Charlie Peace bio je kriminalac. Božji ili ljudski zakoni nisu ga obuzdali. Konačno ga je zakon sustigao i osuđen je na smrt. Kobnog jutra u zatvoru Armley u Leedsu u Engleskoj, odveden je na hod smrti. Pred njim je išao zatvorski kapelan, rutinski i pospano čitajući neke biblijske stihove. Zločinac je dodirnuo propovjednika i upitao ga što čita. „Utjehe religije“, bio je odgovor. Charlie Peace bio je šokiran načinom na koji je taj čovjek profesionalno čitao o paklu. Može li čovjek biti toliko ravnodušan pod samom sjenom smrti dok tamo vodi svog bližnjega, a ipak, suhih očiju, čitati o jami koja nema dna u koju ovaj čovjek kojeg vodi zasigurno mora pasti? Može li ovaj propovjednik vjerovati riječima da postoji vječna vatra koja nikada ne proždire svoje žrtve, a ipak kliziti preko te fraze bez drhtanja? Je li uopće čovjek ljudsko biće ako može reći bez suza: „Vječno ćeš umirati, a ipak nikada nećeš spoznati olakšanje koje smrt donosi“?
Sve je to bilo previše za Charlieja Peacea. Zato je propovijedao. Poslušajte njegovu propovijed uoči pakla. „Gospodine“, obraćajući se propovjedniku, „kad bih vjerovao u ono što vi i crkva Božja kažete da vjerujete, čak i da je Engleska prekrivena razbijenim staklom od obale do obale, hodao bih preko njega, ako treba, na rukama i koljenima i smatrao bih da se isplati živjeti, samo da spasim jednu dušu od vječnog pakla poput ovog o kojem vi čitate!“
Čitatelju dragi, budući da je Crkva izgubila oganj Duha Svetoga, ljudi idu u pakao! Trebamo viziju svetog Boga. Bog je u biti svet. Kerubini i serafi nisu vikali: „Svemoguć! Svemoguć je Gospodin!“ niti „Sveprisutan i Sveznajući je Gospodin“, već „Sveti! Sveti! Sveti!“
Ovaj enormni, veličanstveni, hebrejski koncept mora ponovno prodrijeti u naše duše.
Ako prostrem krevet u paklu, ako uzmem krila zore – ipak On je tamo. Bog nas okružuje u vremenu; Bog, neizbježni Bog, čeka nas u vječnosti. Bolje da budemo u miru s Njim ovdje i da budemo u središtu Njegove volje sada!
Drhtavo čekanje pred ovim trostruko svetim Bogom prije nego što krenemo od kuće na posao bio bi snažan poticaj za dušu. Tko se boji Boga, ne boji se nikoga. Tko kleči pred Bogom, stajat će u svakoj situaciji. Svakodnevni pogled na Svetoga našao bi nas pokorene Njegovom sveprisutnošću, zapanjene Njegovom svemogućnošću, ušutkane Njegovim sveznanjem i svečane Njegovom svetošću. Njegova svetost postala bi naša svetost. Učenje o svetosti koje ide pod ruku sa nesvetim življenjem prokletstvo je ovog našeg časa!
„Sveti propovjednik je strašno oružje u Božjim rukama.“ Tako je rekao Robert Murray McCheyne.
Prije iskustava iz šestog poglavlja, Izaija se mnogo žalio na mnoge ljude. Sada vidi sebe i viče: „Jao meni!“ „Ja sam, ja sam, Gospodine, taj koji stojim u potrebi za molitvom!“ Kako istinito!
Postoje li odaje uma s nečistim slikama koje vise u njima? Imamo li kosture u ormarima naših srca? Može li se Duh Sveti pozvati da nas povede za ruku niz hodnike naših duša? Nema li tajnih izvora i tajnih motiva koji nas kontroliraju i tajnih odaja u kojima zagađene stvari vladaju dušom?
U svakome od nas žive tri osobe: ona za koju mi mislimo da jesmo, ona za koju drugi ljudi misle da jesmo i ona za koju Bog zna da jesmo.
Tako smo blagi prema sebi, a tako strogi prema drugima! Sebeljublje voli sebe, iako je za Gerarda Majellu rečeno da je milošću „ljubio sve ljude osim Gerarda Majelle“.
Prečesto se skrivamo od sebe da nam se pogled na sebe ne bi razbolio. Pozovimo istraživačko Božje oko da u nama pronađe ovo pokvareno, umrljano, smrdljivo Sebeljublje. Neka bude otkinuto od nas i „raspeto s Njim, (kako) od sada više ne bismo služili grijehu“ (Rim 6,6). Neće biti dobro nazvati grijeh nekim drugim imenom, govoreći: „Drugi ima đavolsku narav; moja je samo pravedna ljutnja! Ona je osjetljiva; moja razdražljivost je samo ‘slučaj živaca’. On je pohlepan; ja širim svoj posao. On je tvrdoglav; ja imam uvjerenja. Ona je ponosna; ja imam superioran ukus.“ Postoji prikrivanje za sve ako to tako želite. Ali Duh nas neće ni poštedjeti ni prevariti ako se izložimo Njegovom nepogrešivom ispitivanju.
Isus reče [slijepcu]: „Što hoćeš da ti učinim? [On] mu reče: ‘Gospodine, da progledam’“ (Marko 10,51). Molimo se i mi za vid – prema gore, prema unutra i prema van! Tada ćemo poput Izaije, dok gledamo prema gore, vidjeti Gospodina u svoj Njegovoj svetosti; kao što ćemo ako pogledamo u sebe, vidjeti sebe i svoju potrebu za čišćenjem i snagom; a dok gledamo prema van, vidjet ćemo svijet koji propada i kojem je potreban Spasitelj!
„Istraži me, Bože, i upoznaj srce moje, iskušaj me i upoznaj misli moje, pogledaj jesam li na putu zla i vodi me putem vječnim“ (Psalam 139,23-24).
Tek tada će biti pomazanja na propovjedaonici i djelovanja u klupama!
Ovo je link za poglavlje 4 ove knjige.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.