Izaija 59
Jao meni, jer propadoh! Ta ja sam čovjek nečistih usana i usred puka nečistih usana ja prebivam; jer oči moje vidješe Kralja, GOSPODA Nad Vojskama!
(Izaija 6:5)
1Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdnulo da ne bi čuo, 2nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša. 3Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima. Usne vam izgovaraju laž, a jezik podlost mrmlja. 4Nitko s pravom tužbu ne podiže, niti koga sude po istini. U ništavilo se uzdaju, laž kazuju, začinju zloću, a rađaju bezakonje. 5Legu jaja gujina, tkaju mrežu paukovu; pojede li tko njihovo jaje, umire, razbije li ga, iz njega ljutica izlazi. 6Njihovim tkanjem nemoguće se odjenuti, ne možeš se pokriti njihovom rukotvorinom. Rukotvorine su njihove djela zločinačka, rukama svojim čine nasilje. 7Noge njihove u zlo hitaju i brze su da krv nevinu proliju. Misli su im misli zločinačke, pustoš i propast na njihovim su putima. 8Put mira oni ne poznaju, na stazama njihovim nema pravice. Iskrivili su svoje putove, tko njima kreće, mira ne poznaje.
9Stog se právo od nas udaljilo, zato pravda ne dopire do nas. Nadasmo se svjetlosti, a ono tama; i vidjelu, a ono u tmini hodimo. 10Pipamo kao slijepci duž zida, tapkamo kao bez očiju. Spotičemo se u podne kao u sumraku, sasvim zdravi, kao da smo mrtvi. 11Svi mumljamo kao medvjedi i gučemo tužno kao golubovi. Očekivasmo sud, a njega nema, i spasenje – od nas je daleko. 12Jer mnogo je naših opačina pred tobom i grijesi naši protiv nas svjedoče. Doista, prijestupi su naši pred nama, mi znademo svoju krivicu; 13pobunili smo se i zanijekali Jahvu, odmetnuli se od Boga svojega, govorili podlo, odmetnički, mrmljali u srcu riječi lažljive. 14Tako je potisnuto pravo, i pravda mora stajati daleko. Jer na trgu posrnu istina i poštenju nema više pristupa. 15Vjernosti je ponestalo, a tko izbjegava zlo, bude opljačkan.
Jahve vidje, i ne bî mu milo što nema pravice. 16Vidje da nema čovjeka, začudi se što nema posrednika. Tad mu pomože njegova mišica i njegova ga pravda poduprije. 17Pravednost je obukao kao oklop, stavio na glavu kacigu spasenja. Osvetom se odjenuo kao haljom, ogrnu se revnošću kao plaštem. 18Vratit će svakome po njegovim djelima: gnjev svojim protivnicima, odmazdu dušmanima. 19Sa zapada vidjet će ime Jahvino i slavu njegovu s istoka sunčanog. Jer doći će kao uska rijeka koju goni dah Jahvin. 20Ali doći će otkupitelj Sionu, i onima od sinova Jakovljevih koji se obrate od svog otpadništva, riječ je Jahvina. 21A ovo je moj savez s njima«, govori Jahve. »Duh moj koji je na tebi i riječi moje koje stavih u tvoja usta neće izići iz usta tvojih ni usta tvojega potomstva, ni iz usta potomstva tvojih potomaka, od sada pa dovijeka«, veli Jahve.
Jednom sam slušao poduku učitelja u Kristu koji je rekao: “Kad god čitate, slušate ili razmišljate o Izraelu i o Božjem tretmanu sa Izraelom kao narodom, imajte na umu da je Izrael poput ogledala za svakog od nas koji vjerujemo. Priča sa Izraelom vjerno oslikava naša stanja, naše borbe, naše padove i sve ono što proživljavamo dok hodamo po vjeri.”
Imajte to na umu dok čitate objavu pred vama. Još bolje bi bilo kada biste to imali na srcu i u molitvi.
Neka vas Gospod Bog, Otac našeg Gospoda Isusa Krista izobilno blagoslovi spoznajom Njega!
(komentar prevodioca)
Autor: Dr. Arnold G. Fruchtenbaum
Grijesi koji su uzrokovali razdvajanje – Izaija 59:1-8
Stihovi 1-8 detaljno opisuju grijehe koji su uzrokovali odvajanje Izraela od Boga. Izvor problema otkriven je u stihovima 1-2:
1Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo,
2nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.
Izvor problema nije bio Bog (stih 1). Njegova ruka nije postala toliko kratka da se više ne bi mogla ispružiti da spasi. Njegove uši nisu otupjele od starosti. Problem nije bio s Bogom, nego s Izraelom (stih 2). Bezakonja i grijesi Izraela odvojili su ga od Boga i postali uzrok zbog kojeg je Gospod od njih sakrio Svoje lice.
Stihovi 3-7 otkrivaju koji su to grijesi bili. Odlomak počinje u stihu 3 s naglaskom na cjelokupnost iskvarenosti Izraela: 3Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima. Usne vam izgovaraju laž, a jezik podlost mrmlja.
U ovom trenutku, grijeh je potpuno iskvario židovski narod.
Prema stihu 4, grijesi su bili počinjeni s predumišljajem: 4Nitko s pravom tužbu ne podiže, niti koga sude po istini. U ništavilo se uzdaju, laž kazuju, začinju zloću, a rađaju bezakonje.
Bezakonja nisu počinjena u neznanju, već su bila pažljivo isplanirana.
Stih 5 primjećuje da su ovi grijesi proizveli tjeskobu i otrov: 5Legu jaja gujina, tkaju mrežu paukovu; pojede li tko njihovo jaje, umire, razbije li ga, iz njega ljutica izlazi.
U stihu 6, grijeh se uspoređuje s paukovom mrežom: 6Njihovim tkanjem nemoguće se odjenuti, ne možeš se pokriti njihovom rukotvorinom. Rukotvorine su njihove djela zločinačka, rukama svojim čine nasilje.
Paukova mreža ne može se upotrijebiti za izradu ikakve odjeće ili pokrivala. Umjesto toga, ona je mjesto nasilja. Za Izrael to znači da su grijesi naroda postali temelj njihovog samouništenja.
Stih 7 pokazuje da je Izrael postao kriv za prolijevanje nevine krvi: 7Noge njihove u zlo hitaju i brze su da krv nevinu proliju. Misli su im misli zločinačke, pustoš i propast na njinim su putima.
Pavao je citirao ovaj stih u Rimljanima 3:15-16 kako bi dokazao grešnost čovjeka.
Stih 8 navodi posljedice grijeha spomenutih u stihovima 3-7: 8Put mira oni ne poznaju, na stazama njihovim nema pravice. Iskrivili su svoje putove, tko njima kreće, mira ne poznaje.
Ovaj stih ističe četiri točke: Prvo, židovski narod ne poznaje put mira; drugo, nemaju pravde; treće, svi su im putevi iskrivljeni; četvrto, oni koji ih slijede ne poznaju mir. I ovaj stih je citiran u Rimljanima 3:17 kako bi se naglasila grešnost čovjeka.
Izrael se ispovijeda – Izaija 59:9-15a
Do sada se kretanje unutar ovog segmenta može sažeti na sljedeći način: Izraelovo hramsko štovanje, iako vrlo vjerno u ritualnoj praksi, temeljilo se na neispravnim motivima. Stoga nije dalo nikakve zadovoljavajuće rezultate. Bog je uputio poziv svom narodu da poštuje Mojsijev zakon i da Ga upozna na stvaran i osoban način. Međutim, Izrael je ostao odvojen od Boga zbog vlastitih bezakonja. S vremenom su grijesi Izraela protiv Boga rasli u intenzitetu. Ipak, iako je to bilo stanje jedno dulje vrijeme, to neće biti trajno stanje, kao što pokazuju stihovi 9-15a. Odlomak počinje u stihu 9 s primjetnom promjenom zamjenica. Zamjenice „nas“ i „mi“ ukazuju na to da cijeli narod stoji iza ovih stihova.
Stih 9 glasi: 9Stog se právo od nas udaljilo, zato pravda ne dopire do nas. Nadasmo se svjetlosti, a ono tama; i vidjelu, a ono u tmini hodimo.
Narod priznaje istinitost onoga za što je optužen u prethodnim stihovima. Kao što je spomenuto, preduvjet Kristovog drugog dolaska je nacionalno priznanje Izraela, što će dovesti do njegove obnove.
Riječi Izraelovog priznanja nalaze se na nekoliko mjesta u Svetom pismu, od kojih su neka u Izaiji. Ovaj odlomak je jedan od njih, a drugi će biti Izaija 63-64. Dok Izrael priznaje svoj grijeh, prepoznaje nesreću u kojoj se nalazi. Zna da nije bilo pravde ni pravednosti. Umjesto svjetla, pao je u tamu.
U stihu 10, židovski narod priznaje svoje teško duhovno stanje: 10Pipamo kao slijepci duž zida, tapkamo kao bez očiju. Spotičemo se u podne k’o u sumraku, sasvim zdravi, kao da smo mrtvi.
Izrael je duhovno slijep i uspoređuje svoje duhovno stanje sa smrću.
U stihu 11, narod priznaje da nije bilo pravde, a još gore, nije bilo spasenja: 11Svi mumljamo kao medvjedi i gučemo tužno kao golubovi. Očekivasmo sud, a njega nema, i spasenje – od nas je daleko.
U stihu 12, sami grijesi Izraela sada svjedoče protiv naroda: 12Jer mnogo je naših opačina pred tobom i grijesi naši protiv nas svjedoče. Doista, prijestupi su naši pred nama, mi znademo svoju krivicu.
Religioznost židovskog naroda koja je opisana u 58. poglavlju svjedoči protiv njihove ekstremne grešnosti u 59. poglavlju.
Prema stihu 13, ovi grijesi nisu bili usmjereni samo protiv drugih ljudi, iako je i to bilo uključeno, već su posebno ciljali na Boga: 13Pobunili smo se i zanijekali Jahvu, odmetnuli se od Boga svojega, govorili podlo, odmetnički, mrmljali u srcu riječi lažljive.
Grijesi protiv Jahve uključivali su nijekanje Njega i odvraćanje od Njega. Također su uključivali unaprijed smišljeno ugnjetavanje i laži.
Ispovijest u stihu 14 svjedoči da su u narodu nedostajali i pravda i pravednost: 14Tako je potisnuto pravo, i pravda mora stajati daleko. Jer na trgu posrnu istina i poštenju nema više pristupa.
Prema stihu 15a, nekolicina onih koji su se okrenuli od zla postali su žrtve progona: 15aVjernosti je ponestalo, a tko izbjegava zlo, bude opljačkan.
Ukratko, stihovi 9-15a sadrže Izraelovo priznanje kao odgovor na optužbe iz stihova 1-8. Kao što će sljedeći odjeljak pokazati, kada dođe trenutak Izraelovog ispovijedanja, Bog će intervenirati.
Božja intervencija – Izaija 59:15b-21
Potreba za Božjom intervencijom opisana je u stihovima 15b-16:
15bJahve vidje, i ne bî mu milo što nema pravice. 16Vidje da nema čovjeka, začudi se što nema posrednika. Tad mu pomože Njegova mišica i Njegova ga pravda poduprije.
U Izaiji 63:1-6, prorok elaborira ove riječi, i kao što će se vidjeti u raspravi iz ovog odjeljka, referenca se odnosi na vrijeme Izraelove ispovijedi. Tog dana, Bog će promatrati stanje Ostatka. Nakon što su se okrenuli od zla, ovi će ljudi postati plijen, ali neće biti nikoga tko će ih spasiti. Vidjevši to, Bog će sam intervenirati. Njegova vlastita ruka donijet će spasenje i pravednost.
Izaija 53 jasno je identificirao Božju ruku kao Slugu Jahvina. Ruka i Sluga su jedno te isto. Na temelju Božanske pravde i nakon Izraelovog priznanja i obnove, Jahve sada mora djelovati u ime Ostatka, a stih obećava da će im On sam donijeti spasenje.
Izaija 63:1-6
1Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim? Tko je taj što veličanstveno odjenut pun snage korača? Ja sam to koji naučavam pravdu, velik kad spašavam! 2Zašto je crvena tvoja haljina i odijelo kao u onog koji gazi u kaci? 3U kaci sam sâm gazio, od narodâ nikog ne bijaše. U gnjevu ih svom izgazih i zgnječih u svojoj jarosti. Krv mi njihova poprska haljine, iskaljah svu odjeću svoju. 4Jer dan osvete bijaše mi u srcu, došla je godina mojeg otkupljenja. 5Ogledah se, al’ ne bješe pomoćnika! Začudih se, al’ ne bješe potpore. Tada mi je moja mišica pomogla i moja me srdžba poduprla. 6U gnjevu svom satrijeh narode, u bijesu sve ih izgazih i zemlju polih krvlju njihovom!
Izaija 53
1“Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina?“ 2Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zaglédali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. 3Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. 4A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. 5Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. 6Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. 7Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. 8Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. 9Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bî s bogatima, premda nije počinio nepravde nit’ su mu usta laži izustila. 10Al’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane i Jahvina će se volja po njemu ispuniti. 11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. 12Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.
Ako želimo da savjest uistinu obavi svoj posao i da srce puno kajanja duboko osjeti svoju bijedu, potrebno je da svaki od nas spomene svoj grijeh imenom. Ispovijed mora biti izuzetno osobna. Na sastanku pastora i zrelih kršćana vjerojatno ne postoji niti jedan grijeh koji bi svatko od nas trebao priznati s dubljim osjećajem srama od grijeha nedostatka molitve. Krivi smo – istinski smo krivi.
Što je to što nedostatak molitve čini tako velikim grijehom? U početku se to stanje jednostavno doživljava kao slabost. Toliko se govori o nedostatku vremena i svim vrstama smetnji u životu kršćanina da se duboka krivnja situacije u kojoj nedostaje molitva ne prepoznaje. Neka nam iskreno bude želja da od sada grijeh nedostatka molitve bude istinski i krajnje grešan za nas.
Autor: Andrew Murray
Prvi i najgori uzrok pogrešaka koje obiluju u ovim našim danima i u ovom našem vremenu jeste duhovni ponos. To je ulaz kroz koji đavo dopire do srca onih koji gore da prime više od Krista. Ponos je glavna pukotina kroz koju izlazi dim iz vražje jame bez dna da zamrači umove i da omete svako zdravo prosuđivanje.
Ponos je glavna poluga kojom đavo ometa kršćane i glavni izvor svih nedjela koja čini kako bi ometao djelo Božje. Duhovni ponos je glavni izvor ili barem glavna linija snabdijevanja svih drugih pogrešaka. Dokle god se ova bolest ne izliječi, uzalud se primjenjuju lijekovi za izlječenje bilo kojeg drugog poremećaja.
Upravo kroz duhovni ponos um brani i opravdava samog sebe u tuđim pogreškama i odupire se svjetlu pomoću kojeg bi mogla doći ispravka i otrežnjenje. Duhovno ponosan čovjek misli za sebe da je pun svjetla i osjeća da njemu nisu potrebna upute i smjernice od drugih, tako da je spreman da ih zanemari ukoliko mu se ponude.
Autor: Jonathan Edwards
Tri su velika motiva i razloga koja me guraju u poniznost. Poniznost mi pristaje kao stvorenju, kao grešniku i kao svetom Božjem.
Kad se osvrnem na vlastito religijsko iskustvo ili na Kristovu crkvu u ovom našem danas, zadivljen sam koliko se malo poniznost traži i želi kao odlika Isusovog učeništva.
U propovijedanju i životu, u svakodnevnoj komunikaciji kućnog i društvenog života, u posebnom druženju s kršćanima, u vođenju i obavljanju posla za Krista, postoje ogromni dokazi da se poniznost ne smatra najvažnijom vrlinom, jedinim korijenom iz kojeg milosti mogu rasti, jednim neizostavnim uvjetom istinskog druženja s Isusom. Ljudima bi trebalo biti nemoguće reći da traže veću svetost osim ako njihov zahtjev nije popraćen sve većom poniznošću.
Ovo je glasan poziv svim predanim kršćanima da dokažu da su krotkost i poniznost srca dokazi po kojima se mogu prepoznati oni koji slijede krotkog i poniznog Jaganjca Božjega.
Autor: Andrew Murray
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.