Autor: Martin Luther
Ta ne stidim se evanđelja Kristova, jer ono je sila Božja na spasenje svakomu koji vjeruje – i Židovu, najprije, i Grku. Jer se pravednost Božja u njemu otkriva iz vjere u vjeru, kao što je pisano: A pravednik će od vjere živjeti.
(Poslanica Rimljanima 1:16-17)
Poslanica Rimljanima je uistinu jedan od najvažnijih dijelova u Novom zavjetu. Radi se o čistom Evanđelju. Ne samo da je vrijedno da ga kršćanin nauči napamet, riječ po riječ, već bi trebalo sa njim da se potpuno zaokupira, kao sa kruhom svagdašnjim svoje duše. Nemoguće je da se o ovoj Poslanici razmišlja previše ili predobro.
Što god se više bavimo njom, postaje nam sve dragocjenija i sve boljeg ukusa. Stoga u želji da služim, sa ovim predgovorom, pokušaću napisati uvod u ovu Poslanicu, u onoj mjeri u kojoj mi Bog to dozvoli, da bi svaki koji je čita dobio što je bolje moguće razumijevanje. Sve do sada bila je skrivena, zamaskirana (bilješkama i komentarima koji su je „pojašnjavali“) gomilom beskorisnih komentara, ali sama u sebi ona je žarko svjetlo, gotovo toliko žarko da može da obasja cijelo Pismo.
Da bi započeli, trebamo se upoznati sa rječnikom Poslanice, da bi znali šta Sv. Pavao uistinu misli kada koristi riječi; zakon, grijeh, vjera, milost, pravednost, tijelo, duh, itd. U suprotnom nema smisla ni da je čitamo.
ZAKON
Ovdje ne smijemo razumijeti riječ zakon na naš ljudski način, tj. kao propise o djelima koja je dozvoljeno činiti, odnosno nije dozvoljeno činiti. Tako to jest sa ljudskim zakonima: zahtjevi zakona se zadovolje vršeći djela, bez obzira da li je tvoje srce u tome ili ne.
Međutim, Bog prosuđuje ono šta je u dubini našeg srca. Iz tih razloga Njegov Zakon postavlja zahtjeve pred samu dubinu našeg srca i ne dozvoljava srcu da počiva zadovoljno u djelima; čak suprotno, On kažnjava kao licemjerje i laž sva djela učinjena odvojeno od iskrene želje iz dubine srca. Svaki čovjek je lažac (Psalam 116), baš zbog toga, jer nitko ne drži i ne može držati Zakon Božji iz dubine i iz cijelog srca.
Svaki pronalazi u sebi odbojnost prema dobrom i žudnju za zlom. A tamo gdje nema slobodne želje za dobrim, nema ni srca koje se samo može postaviti u Božji Zakon. Tamo se nalazi grijeh i nad tim je zasluženi gnjev Božji, bez obzira da li je to izvana sakriveno dobrim djelima i časnim življenjem ili nije.
Stoga u drugom poglavlju, Sveti Pavao dodaje da su svi Judeji griješnici i kaže da su samo oni koji ispunjavaju zakon opravdani pred očima Božjim. Ono šta on kaže je da nitko ne ispunja Zakon djelima. Baš nasuprot, kaže on njima: “Učiš da se ne počinja preljub, a ti počinjaš preljub. Sudeći druge u određenim stvarima samog sebe osuđuješ u istim tim stvarima, jer ti činiš iste te stvari zbog kojih osuđuješ druge.”
Kao da im ovdje govori, “Izvana živite sasvim ispravno u djelima zakona i sudite one koji ne žive tako; znate kako da podučite svakog. Vidite trunku u tuđem oku, ali ne vidite balvan u svom vlastitom.”
Izvana se držite zakona svojim djelima, zbog straha od kazne ili iz želje za dobitkom. Ali kako sve činite bez slobodne želje i bez ljubavi prema zakonu, u stvari djelujete sa odbojnošću i na silu. Ti bi radije bi činio drugačije kada zakon ne bi postojao.
Iz toga slijedi da ste u dubini svog srca neprijatelji Zakona. Na koji način razmišljaš kada, podučavaš drugog da ne krade, a ti sam, u dubini svog srca si lopov i bio bi to i izvana, samo kad bi se usudio. (Jasno je da ta izvanjska djela ne mogu potrajati dugo sa takvim licemerstvom.)
Znači, učiš drugog, a samog sebe ne učiš, ne znaš čak ni šta podučavanje jest. Nikada nisi ispravno razumio zakon. Idemo još dalje, zakon pojačava greh, kao što Sv. Pavao kaže u petom poglavlju. I to je stoga što osoba više griješi, zakon od te osobe sve više zahtjeva, a osoba to nikako ne može ispuniti.
Znamo naime da je Zakon duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Jer što radim, ne znam: jer što bih htio, to ne činim; nego što mrzim, to činim.
(Poslanica Rimljanima 7:14-15)
U poglavlju 7, Sv. Pavao kaže, „Zakon je duhovan.“ Šta to znači? Kad bi zakon bio fizički, materijalan, uistinu bi ga se moglo ispuniti čineći djela, ali kako je duhovan, nitko ga ne može zadovoljiti, osim ako sve što čini ne izvire iz najveće dubine srca. Ali nitko ne može dati takvo srce osim Duha Božjeg, On čini da osoba bude nalik na zakon, tako da u stvari želja da se čini, kreće iz, i začima se u srcu koje žudi za zakonom pa stoga sve radi, ne zbog vršenja djela, iz straha, nego iz slobodnog srca.
Takav zakon je duhovan jer se može ispuniti i voljeti samo iz takvog srca i takvog duha. Ako Duh nije u srcu, onda tamo i dalje ostaje grijeh, odbojnost i neprijateljstvo protiv zakona koji jest dobar, pravedan i svet.
Morate se naviknuti na misao da je jedna stvar vršiti djela zakona, a nešto sasvim drugo ispuniti zakon. Djela zakona su sve ono što je osoba učinila ili čini svojom slobodnom voljom i svojom vlastitom snagom da posluša i da se pokori zakonu. Ali zbog toga što čineći takva djela srce osjeća odbojnost prema zakonu i još je prisiljeno da posluša, sama djela su potpuni gubitak i potpuno su beskorisna. To je ono šta sv. Pavao misli u 3. poglavlju kada kaže: „Nitko se pred Bogom neće opravdati djelima zakona.“
Odavde možete vidjeti da su književnici i učitelji (tj. skolastički teolozi) zavodnici kada naučavaju da sebe treba pripremiti za milost kroz činjenje dobrih djela. Kako se itko može pripremiti za dobro učinjenim djelima ako ta ista djela čini sa odbojnošću i strahom u svom srcu? Kako takva djela mogu da ugode Gospodu, ako dolaze iz odbojnog i nevoljnog srca?
Ispuniti zakon znači, činiti djela revno, s ljubavlju i slobodno bez kontrole i ograničenja zakona; to znači živjeti ispravno i dobro na način ugodan Bogu i to kao da Zakon i kazna opće ne postoje.
Duh Sveti je taj koji stavlja takvu želju i revnost i nesputanu ljubav u srce kao što Pavao kaže u 5. poglavlju. Ali Duh je dat samo u, kroz i sa vjerom u Isusa Krista kao što Pavao kaže u uvodu. Znači, vjera dolazi samo kroz Riječ Božju, kroz Evanđelje, propovijed o Kristu, o Njemu koji je oboje; Sin Božji i Sin Čovječji, koji je umro i uskrsnuo za našu dobrobit. Pavao o svemu tome govori u poglavljima 3, 4 i 10.
Zato je samo vjera ta koja čini nekog pravednim i ispunjava zakon; vjera je ta koja donosi Duh Sveti kroz vrijednosti Kristove. Duh potom čini da je srce radosno i slobodno u skladu sa zahtjevima Zakona.
Tada dobra djela proizlaze iz same vjere. To je ono na što Pavao misli u 3. poglavlju, nakon što je odbacio djela zakona, kaže da izgleda kao da se čini da želimo vjerom poništiti zakon. Ne, kaže on, mi podržavamo Zakon kroz vjeru tj. vjerom ispunjavamo Zakon.
GRIJEH
u Spisima grijeh ne znači samo ona vidljiva djela tijela, nego i sva ona kretanja unutar nas koja pokreću i guraju izvanjska, vidljiva djela, doslovno, dubina srca sa svom svojom moći. Stoga se riječ odnosi na potpunu prožetost osobe grijehom. Uostalom, nijedno vidljivo djelovanje grijeha se i ne dešava bez da je osoba u potpunosti predana tome, dušom i tijelom.
Da još pojasnimo; Pisma gledaju u srce, na korijen i glavni izvor svakog grijeha: na nevjeru u dubini srca. Na isti način na koji nas sama vjera čini pravednim i omogućava dolazak Duha i želju za dobrim djelima koja se vide, isto tako nevjera čini grijehe, podiže tijelo i donosi želju da se rade zla djela koja se vide. To je ono što se desilo Adamu i Evi u rajskom vrtu (Postanak 3).
To je razlog zašto samo nevjeru Krist naziva grijehom, jer On kaže u Ivanu, poglavlje 16, „Duh će ukoriti svijet s obzirom na grijeh, grijeh je što ne vjeruju Mene.“
Nadalje, prije nego se dobra ili loša djela opće učine, a djela su u stvari dobar ili loš plod samog srca, mora u srcu da bude prisutna ili vjera ili nevjera, korijen, srž i glavna moć svakog grijeha. To je razlog zašto Pismo nevjeru naziva glavom zmije, drevnog zmaja, kojem će ženin potomak tj. Krist satrti glavu kao što je obećano Adamu (Postanak 3).
MILOST I DAR (to dvoje nije isto)
Milost uistinu označava Božju dobrotu i Njegovu naklonost prema nama koji u njoj stojimo zbog Kristove žrtve. Milost je izlivena u naše životima i tu je trajno i potpuno.
Duh sa svojim darovima u nama, a to nam razjašnjava poglavlje 5, gdje Pavao kaže, „mnogo se veća milost Božja i dar izli izobilno na mnoge milošću jednog čovjeka Isusa Krista.“
Darovi i Duh se povećavaju svakodnevno u nama, jer još uvek nisu potpuni, budući u nama ostaju zle želje i grijesi koje ratuju protiv Duha, kao što Pavao kaže u poglavlju 7, i u Galatima, poglavlje 5. Postanak – poglavlje 3, objavljuje neprijateljstvo između potomstva žene i potomstva zmije. Ali Milost čini da se mi računamo u potpunosti pravednim pred Bogom, Krista radi, našeg posrednika i zagovarača, i zbog toga darovi mogu da započnu svoje djelo u nama.
U ovom pravcu treba razumjeti poglavlje 7, gdje apostol Pavao oslikava sebe kao još uvijek griješnika, dok u poglavlju 8 govori upravo to da, zbog nepotpunih darova i zbog Duha nema nikakve osude onima koji su u Kristu. Zbog toga što naše tijelo još nije ubijeno još smo griješnici, ali zbog toga što vjerujemo u Krista i imamo prve plodove Duha, Bog nam tako iskazuje svoju naklonost i milost da niti zapaža niti sudi takve grijehe. On radije postupa sa nama u skladu sa našom vjerom u Krista dok grijeh ne bude eliminiran.
VJERA
nije, kako to neki misle, ljudska izmišljotina ili san. Kada mnogo slušaju i pričaju o vjeri, a ne vide nikakav moralni napredak niti dobra djela koja bi proizašla iz tog, oni padnu u pogrešku i kažu, „Vjera nije dovoljna, moraš činiti djela ako želiš biti pun vrlina i stići na nebo.“ Rezultat toga je da čuju Evanđelje, posrću, spotiču se i svojom vlastitom snagom stvaraju koncept u svom srcu koji govori, „Ja vjerujem“. Ali kako je ovakav koncept ljudska tvorevina i ideja, a ne iskustvo srca, ne postižu ništa i sve ostaje isto.
Vjera je djelo Božje u nama, mijenja nas i čini da se rodimo nanovo od Boga (Ivan 1). Ubija starog Adama, čini nas u potpunosti drugom osobom u srcu, u umu, osjećajima i u svoj našoj snazi i otvara nas Duhu Svetom u nama. Kako je samo živa, stvaralačka, aktivna i moćna stvar vjera u Isusa Krista!
Nemoguće je da vjera ikada prestane činiti dobro. Vjera ne pita da li je potrebno da se čine dobra djela, već, prije nego što zapita, radi ih. Uvijek je aktivna.
Tko god čini takva djela bez vjere, tapka, pipka poput sljepca, istražuje u samom sebi o vjeri i dobrim djelima, ali ne zna ni šta je vjera, ni šta su dobra djela. Takvi se upuštaju u brbljanje i u govore sa mnoštvom riječi o vjeri i dobrim djelima.
Vjera je živo, neuzdrmljivo pouzdanje u Božju milost; i daje toliku sigurnost onome koji je ima da je spreman da umre tisuću puta za to. Ovakvo pouzdanje u Boga i spoznanje Božje milosti čini osobu radosnom, punom pouzdanja i sigurnosti i sretnom sa poštovanjem i divljenjem prema Bogu i svemu stvorenju. To čini Duh Sveti po vjeri.
Kroz vjeru osoba čini dobro svakom bez ikakve prisile, voljno i radosno, služiće svakom, pretrpjeti sve, zbog ljubavi i zahvalnosti prema Bogu koji joj je iskazao toliku milost. Kao što je nemoguće odvojiti plamen i vrelinu od vatre, tako je nemoguće razdvojiti vjeru i djela. Stoga budite na oprezu sa svojim vlastitim pogrešnim idejama o vjeri i još više budite na oprezu sa brbljivcima koji sebe smatraju dovoljno pametnim da mogu donositi sud o vjeri i o dobrim djelima, dok su u stvarnosti najveće lude. Traži Boga da učini djelo vjere u tebi; u suprotnom zauvijek ćeš biti bez vjere, bez obzira šta učinio ili proizveo.
PRAVEDNOST
je potpuno i sve isto kao i sa vjerom. Naziva se Božjom pravednošću ili pravednost koja vrijedi u očima Božjim zato jer je Bog taj koji je daje i uračunava nam je radi Krista koji posreduje za nas (ili; zbog Krista našeg Posrednika). Utiče na osobu na takav način da je osoba spremna da vrati sve svoje dugove svima kojima duguje.
Kroz vjeru osoba postaje bezgrešna i žudi za Božjim zapovijedima. Iskazuje Bogu čast koju mu duguje i plaća sva svoja dugovanja Njega radi. Služi ljudima dragovoljno sredstvima kojima raspolaže. Na ovaj način plaća svakom što duguje.
Niti priroda, niti slobodna volja, niti naša vlastita snaga ne mogu nas opremiti takvom pravednošću, jednako kao šta nitko ne može ukloniti nevjeru sam po sebi i dati sebi vjeru. Kako bismo opće mogli ukloniti i najmanji grijeh? Stoga sve šta se dešava van područja vjere i u nevjeri jest laž, licemjerje i grijeh (Rimljani 14), bez obzira kako glatko sve teklo.
TIJELO
ovdje ne smijemo razumjeti kao da označava samo poročnost ili
DUH
da označava samo unutrašnje stanje srca.
Ovdje sv. Pavao naziva tijelom (kao i Krist u Ivanu 3) sve šta je od tijela rođeno, tj. čitavo ljudsko biće sa tijelom i dušom, razumom i razumijevanjem, jer sve od tijela teži za tjelesnim.
To je razlog zašto bismo ipak trebali znati nešto prije nego osobu nazovemo „tjelesnom“ jer u stvari govorimo o nekom tko, bez milosti, proizvodi, podučava i brblja o uzvišenim duhovnim stvarima. Istu poduku možemo primiti u Galatima, 5. poglavlje, gdje sv. Pavao to naziva herezom i mrskim djelima tijela. Također, u Rimljanima, poglavlje 8, on kaže da je zbog tijela zakon oslabljen. Ne zbog poročnosti, niti općenito zbog grijeha, nego više od svega, zbog nevjere koja je najduhovniji od svih grijeha.
Sa druge strane, trebali bismo nešto znati i prije nego što osobu nazovemo „duhovnom“, jer takva osoba može da bude zaokupljena sa očigledno izvanjskim djelima, poput Krista, dok je učenicima prao noge ili Petra dok je upravljao svojim čamcem i pecao.
Stoga „tjelesan“ je onaj koji spolja i iznutra živi samo za stvari koje su korisne za tijelo i za ovo sadašnje, prolazno i privremeno postojanje. „Duhovan“ je onaj koji izvana i iznutra živi samo za stvari koje su korisne za duh i za život koji će doći.
Ukoliko ne razumijemo ove riječi na ovaj način, nećemo razumjeti nijednu Pavlovu poslanicu ispravno, kao ni ostatak Pisama. Čuvajte se, stoga, učitelja koji drugačije tumače ove riječi, bez obzira ko oni bili, Jeronim, Augustin, Ambrozije, Origen ili tko god i kako god velik ili još veći od ovih bio.
Krenimo sad na samu poslanicu.
Prva dužnost onoga koji propovjeda Evanđelje je da kroz otkrivenje zakona i grijeha ukori i pokaže da je grijeh sve u životu šta nema Duh i vjeru u Krista kao svoj temelj.
Stoga će onaj koji ispravno propovjeda Evanđelje voditi ljude u prepoznavanje svog jadnog stanja, te će oni postajati ponizniji i žudit će za pomoći.
To je ono što Sv. Pavao radi. On počinje u 1. poglavlju kudeći svo naraslo mnoštvo grijeha i nevjere koji su očigledni i bili su (još uvek i jesu) grijesi pogana, koji žive bez milosti Božje. On kaže da kroz Evanđelje Bog otkriva svoj gnjev sa neba prema cijelom čovječanstvu radi bezbožnosti i nepravednosti života kojim žive. Pa iako znaju i prepoznaju u svojoj svakodnevnici da Bog postoji, sama ljudska priroda, bez milosti, toliko je zla da niti zahvaljuje niti štuje Boga. Ta priroda, sama po sebi sljepa, neprestano pada u sve veća zločinstva počinjajući čak i idolopoklonstvo i druge stravične grijehe i poroke. Ona se niti ne stidi vlastitog zla niti to zlo osuđuje u drugima.
U 2. poglavlju Sv. Pavao proširuje ukor na one koji se izvana čine pobožni ili koji griješe tajno. Takvi su bili Židovi, a takvi još uvek jesu svi licemjeri, koji izvana žive jedan život ispunjen moralnim vrijednostima, ali bez žara i ljubavi. U svojim srcima oni su neprijatelji Božjeg zakona i vole da sude druge ljude. Takvi su licemeri; oni misle da su čisti, a uistinu su puni pohlepe, mržnje, ponosa i svake druge prljavštine (Matej 23). To su oni koji preziru dobrotu Božju i tvrdoćom svog srca na sebe gomilaju gnjev. Tu Pavao, ispravno tumačeći zakon, ne ostavlja nikog bez grijeha već objavljuje gnjev Božji na sve koji žele da žive moralno ispravno po svojoj prirodi ili po slobodnoj volji. Kaže im da nisu ništa bolji od javnih griješnika, kaže da su tvrda i nepokajana srca. U 3. poglavlju Pavao na istu gomilu stavlja javne i tajne griješnike zajedno: jedni su, kaže on, poput drugih, griješnici u očima Božjim. Unatoč tome šta su Židovi imali Riječ Božju, mnogi od njih nisu vjerovali Bogu. Unatoč tome Božja istina i vjera u Njega nikako nisu bez koristi. Sv. Pavao ovdje uvodi izreku iz Psalma 51, „pravedan ćeš biti kada progovoriš, bez prijekora kada presudiš“. Onda se vraća na temu i pokazuje iz Pisama da su svi griješnici i da se djelima zakona nitko neće opravdati pred Bogom. Zakon je dat samo da bi se ispravno spoznao grijeh.
Nastavljamo uskoro …
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2017