Nekonformistički Apostol
Autor: Lowell Brueckner
Pavao, apostol – ne od ljudi niti po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih
(Poslanica Galaćanima 1:1)
(Nekonformist je osoba koja odbija da se saobražava sa ustaljenim pravilima ponašanja ili razmišljanja; U Engleskoj crkvenoj povijesti ta riječ se odnosi na protestante koji se nisu saobražavali ili ‘konformirali’ sa vodstvom i pravilima ustanovljene Engleske Crkve; neki od poznatijih nekonformista su: Matthew Henry i Isaac Watts).
Poglavlje 1:11-24
Stihovi 11-12: Želim da znate, braćo, da evanđelje koje sam propovijedao nije ljudsko. Jer ja ga nisam primio ili naučio od nekog čovjeka, nego preko otkrivenja Isusa Krista.
Zašto je ovako velika i strahovita zabrinutost apostola da Galaćani neće razumjeti da on nije poslan ni od jednog čovjeka, niti je poučen od čovjeka? Pavao je duboko svjestan izuzetne opasnosti instrumentalizacije i manipulacije od strane ljudi koji mogu da uđu i da izvrše utjecaj na crkvu. To se događalo u ovim novim crkvama u Galaciji i to je potencijalno bilo fatalno za živote onih koji su zavedeni od strane tih ljudi.
Iz svog prošlog iskustva Pavle je jako dobro bio upoznat sa načinima židovksih rabina. Primijetite riječ sada u stihu 10 … Da li ja to sada hoću da se umilim ljudima ili Bogu?
U svojoj nekadašnjoj religiji, on je tragao za odobrenjem od ljudi, ali sada sa tim ambicijama je završeno. Prije, on je tragao za odobravanjem ljudi, jer je njegov autoritet dolazio od ljudi i njegovo napredovanje zavisilo je o odobravanju od ljudi.
Zac Poonen, koji je osobno bio u raljama sekte u Norveškoj napravio je sljedeću primjedbu razmatrajući tu svoju situaciju: „Najveća bitka u kršćanskom životu nije borba protiv gnjeva, niti borba protiv prljavih misli. Već je to borba protiv vlastite želje da se postigne odobravanje od ljudi. To je područje gdje je potrebno da odlučimo da živimo samo pred licem Božjim, ukoliko želimo da ostanemo slobodni.“
Pouzdajem se u to da će svako tko čita ova nadahnuta poglavlja apostola Pavla i uvidi posljedice, za koje nas on uvjerava da čekaju Galaćane, primijeniti ove istine na slične situacije u ovom našem vremenu, ukoliko smo svjesni postojanja takvih situacija. Takav mora da primi moćan dodir i susret Duha Svetog na svoju dušu kako bi osjetio svu ozbiljnost i težinu ovakve prevare. Potom bi trebao započeti sa uklanjanjem spona koje vežu njegovu dušu i sa pomaganjem da se oslobode i drugi, kroz lijek koji daju Pisma, a koji Pavle predstavlja ovim ljudima.
Ljudi koji žude za liderstvom, ali su slabi u razumijevanju punine naučavanja Pisama i oslanjaju se na nekakva ekstra-biblijska ‘otkrivenja’, podučavali su i podučavaju pogrešne koncepte i pogrešne doktrine. Najveći neprijatelj takvima, koji voze po svom vlastitom rasporedu, su ozbiljni i predani učenici Biblije.
Ljudi koji se protive teologiji, ne čine to zato jer nemaju teologiju već zato što istinska teologija proturječi njihovim jadnim teologijama.
Ne postoji nikakva legitimna lična vizija, niti sistem, niti program van onoga šta podučava Riječ Božja. Ima samo jedno evanđelje koje treba da se propovijeda i samo jedna svrha i cilj da se iznese i to je ono koje nam je predao Krist Isus. Dužnost svakog koji je pozvan od Boga je da propovijeda evanđelje, da hrani stado i da ispravlja i disciplinira one koji sagriješe i zastrane od istine.
To je razlog zašto Pavle tako snažno upozorava na ljude i na njihova ‘evanđelja’, i to je razlog zašto su njegovi zapisi ostali do danas, jer se to iskrivljavanje nastavlja i dalje.
Pavlovo evanđelje je jednostavno razlaganje plana Božjeg koji je otkriven u Pismima. Pavlovo otkrivenje dolazi u svjetlu onoga šta je zabilježeno od Postanka do Malahije, potom slijedi život i naučavanje Mesije koji je došao ispunjavajući proroštva Starog zavjeta. Isus je rekao da će posle Njegova odlaska, Duh Sveti doći i podučavati učenike. Rekao je da će Duh istine graditi na Kristovoj Riječi: On će me proslaviti, jer će od moga uzimati i vama najavljivati.
Zasigurno u manjem stupnju nego što je to slučaj kod apostola, istinski obraćenici imaju instinktivno shvaćanje istine, čak i prije nego sjednu na prvi biblijski sat. To ide zajedno u paketu sa nanovo rođenjem. Takvi imaju neutaživu glad za Riječju Božjom i reagiraju na učenje o veri i milosti. Ovo prosvjetljenje će se pojačavati i cvjetati pod vjernim izlaganjem Riječi Božje, ali može da bude i zastrto slušanjem nepomazanih ljudskih ideja i zamisli.
Jednostavni baptistički propovjednik, Vance Havner se našalio; ‘Kada naiđeš na istinskog obraćenika pokušaj da ga držiš podalje od starijih kršćana’. To jest rečeno polu-šaljivo, ali Pavle bi sigurno znao šta je Vance mislio. Galaćanima je nanesena ozbiljna šteta od ‘starijih kršćana’.
Stihovi 13-14: Čuli ste, naime, o mom nekadašnjem načinu života u judaizmu – da sam preko svake mjere progonio Božju crkvu i uništavao je. U judaizmu sam nadmašio većinu svojih vršnjaka iz svog naroda, jer sam se pretjerano revnosno držao predanja svojih praotaca.
Pavle nam iznosi jako lično izlaganje o tome kako je napredovao u Judaizmu, gdje je njegov cilj bio da ugodi ljudima i da zadobije njihovo odobravanje. Njegova gorljivost i njegova služba bili su usmjereni ka tome da se drži predanja svojih praotaca. ‘Praočevi’ o kojima on govori nisu Biblijski praoci, već se radi o praocima farizejskog judaizma. On je, uostalom, bio sin Farizeja (Djela 23:6; 26:5). To je ono čemu je on služio sa velikim predanjem. On se jako brzo uspinjao unutar sistema, nadmašivši druge, upravo zbog svog fanatičnog predanja. To je bila tajna njegovog napredovanja, i to je bio u potpunosti protivan smjer od onog u kojem se sada kretao unutar poziva Božjeg. Njegov jedini cilj u propovijedanju evanđelja je sada da bude sluga Kristov i da ugodi Njemu.
Nekada je mislio da služeći Judaizmu, služi i ugađa Bogu, ali to je bila prevara jer se uistinu slijepo suprotstavljao djelu Božjem, progoneći crkvu i pokušavajući da je potpuno uništi. To nije završilo sa Savlom iz Tarsa, jer gdje god se pojavi Božje pokretanje možete da računate na snažno protivljenje.
Povijest probuđenja jasno pokazuje da otpor Božjem pokretanju uvijek sa sobom povlači i protivljenje, jer vatra probuđenja ozbiljna je prijetnja ‘status qou’ (težnji da stvari ostanu nepromijenjene). Što god snažnije Duh Božji djeluje, veća je prijetnja ustaljenim ljudskim sistemima, a samim time će biti i veći otpor prema Božjem pokretanju.
Uočio sam to u svakom pokretu probuđenja, čak sam i lično svjedočio tom fenomenu u svojoj mladosti. Duž čitavog područja gdje smo živjeli, pastori i biblijski učitelji, uključujući i mog oca, koji su bili u izvršnim komitetima svojih denominacijskih okruga, bili su prisiljeni dati ostavke na svoje položaje. Ti ljudi su bili predani da slede smjer koji im je pokazivao Duh Sveti i upravo to ih je učinilo potpuno beskorisnim u ljudskim šemama i planovima. I u slučajevima u kojima sam ja lično bio uključen vidio sam, više puta, plamenove koji su obećavali, a onda su bili ugašeni od onih koji su gorljivo i ljubomorno čuvali svoje vlastite sistemske parametre i položaje.
Stihovi 15-17 (ovdje neću citirati ESV prijevod ‘English Standard Version’, koji sam do sada stalno koristio, zato što, po mom mišljenju, odstupa od doslovnog prijevoda i slabi, čak možda čini manjkavim sam tekst. Ovdje ću koristiti KJV prijevod – ‘King James Version’):
Ali, kada se svidjelo Onome koji me još od utrobe moje majke odvojio i pozvao svojom milošću da otkrije svog Sina u meni – da ga propovijedam među poganima, nisam se posavjetovao sa tijelom i krvi; niti sam otišao u Jeruzalem onima koji su prije mene bili apostoli; nego sam odmah otišao u Arabiju, pa se opet vratio u Damask.
Kazati ‘Bog me odvojio prije rođenja’ (tako kaže moja ESV verzija) jest točno, jer, Da, Božji izbor Pavla desio se pre njegovog rođenja, kao i kod Izaije (Izaija 2:22) i Jeremije (Jeremija 1:5). Međutim, u izjavi, koji me još od utrobe moje majke odvojio, imam nekako osjećaj duhovnog abortusa, pored toga što je odabran. Gospod će da ga odsječe od svega što bi Pavle mogao poželjeti da bude, po ljudsku govoreći, a njegov život će u potpunosti biti predan Kristu. To je na neki način predgovor, ja tako mislim, Pavlovoj moćnoj tvrdnji u 2:20: Razapet sam s Kristom. Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist.
Bilo je to djelo Božje milosti, djelo postignuto izvan dosega Pavlovih napora, tamo na putu za Damask. U potpunosti je bio zatečen, a njegov život je krenuo u sasvim drugom pravcu. Krist mu je poklonio spasenje i on je postao kršćanin. Tad je zadobio moć koja je daleko nadilazila njegovu snagu i njegove sposobnosti, jer je milošću Božjom bio ispunjen Duhom Svetim.
Pored toga što kaže da mu se otkrio Sin Božji, ne kaže samo meni, niti kroz mene, već koristi izraz da otkrije svog Sina u meni. Pavle je video Krista koji prebiva u njemu, još snažnije od svjetla koje ga je obasjalo na putu za Damask, a to svjetlo je bilo snažnije od sunca. Još čudesnije je bilo da vidi stvarnost tog veličanstvenog Svjetla koje prebiva u njemu.
Pavle je bio odrezan od svojih zemaljskih ambicija, rođen u utrobi stare prirode, vođen i nošen ka ispunjenju egoističkom moći. On je sanjao velike snove i uložio svoju ljudsku volju da ih nekako ispuni. Imao je najbolje učitelje, odrastao je pored nogu Gamaliela i tamo je otpočeo njegov uspon ka vrhu židovskog društva. Ništa i nitko nije mogao da stane pred njim i zaustavi ga u pokušaju da ostvari svoje ciljeve … osim Kralja kraljeva i Gospodara nad gospodarima. Božja volja je uvijek, ne samo iznad, već se uvijek i protivi paloj ljudskoj prirodi … čak i onda kada ta priroda izgleda kao da ima pobožne želje. Pavle je želio da bude uključen u Božji posao, ali bio je potpuno u krivu o tome šta treba da radi. Volja Božja bila je da on propovijeda ne-židovskim narodima.
Stavljam pred vas ovu priču, koju je napisao Warren Wiersbe, o Charles Spurgeon-u:
U vreme kada je Charles Haddon Spurgeon bio mlad propovjednik, njegov otac, Velečasni John Spurgeon smatrao je da njegov sin treba da ide na koledž kako bi napredovao u životu. Dogovorio je da se susretne sa Dr. Joseph Angus-om upravnikom Stepney College-a u Londonu. Trebalo je da se sastanak održi u Macmillan domu na Cambridge-u i Spurgeon se pojavio tamo u dogovoreno vrijeme. Čekao je dva sata, ali poštovani doktor nije se pojavio. Kada se Spurgeon napokon počeo raspitivati gdje je taj čovjek otkrio je da ga je Dr. Angus čekao u nekoj drugoj sobi i da više nije mogao da čeka jer je imao dogovoren drugi sastanak. Razočaran, Spurgeon je krenuo na dogovorenu propovijed. Dok je išao prema tamo, jasno je čuo glas koji mu govori; a ti za sebe tražiš nešto posebno. Nemoj! (Jeremija 45:5). Od tog trenutka, Spurgeon je bio odlučan da čini i živi volju Božju za slavu Božju.
Mnogo bolje mi zvuči, nisam se posavjetovao sa tijelom i krvi, nego, ‘ne posavjetovavši se ni sa kim’ (kako opet kaže moja ESV verzija). Razumijem ja da se ovdje u suštini govori jedna te ista stvar, ali postoji moć koja može da oslabi kada se udaljimo od izvornog jezika. Postoji snažan kontrast ovdje između susreta sa Svemogućim Bogom, Stvoriteljem Neba i zemlje i savjetovanja sa jednostavno rečeno stvorenjima od krvi i mesa. Pavlovo zasljepljujuće iskustvo u prisustvu Božjem, sa Sinom, razbilo ga je i pokvarilo za bilo šta što bi se moglo postići kroz posudu koja ima samo dah u nozdrvama (Izaija 2:22). Nakon susreta koji je Pavle imao, želja da se Božje miješa sa ljudskim, bez obzira na položaj i status čovjeka, bilo bi ne samo razočarenje za Pavla, nego i uvreda za Krista.
Kada čujem svjedočanstva, koja veliku važnost pridaju ljudskim uputstvima i ljudskim institucijama, pitam se da li su ti ljudi koji svjedoče ikada uistinu sreli Krista. Zapovjedni centar u Jeruzalemu značio je jako malo za onoga koji je čuo glas direktno sa neba, a njegovo savjetovanje sa apostolima bilo je jednostavno razgovor sa sudrugovima koji su isto tako samo ljudi. Kakvu važnost sve to ima za čovjeka čije uši još zvone od Velikog Glasa poput trube (Otkrivenje 1:10)? Čini se da je Bog tako nestvaran za prosječnog kršćanina XXI stoljeća. Pavle je otišao u Arabiju, a potom natrag u Damask, žudeći jedino za tim da čuje ponovo Njegov glas!
Stihovi 18-24: Onda nakon tri godine uzađoh u Jeruzalem da se raspitam za Petra, pa ostadoh kod njega petnaest dana. No ne vidjeh nikog drugog od apostolā osim Jakova, brata Gospodinova. A što vam, evo, pred Bogom pišem, ne lažem. Zatim dođoh u krajeve sirijske i cilicijske. Osobno pak bijah nepoznat judejskim crkvama koje su u Kristu, već su samo čuli: ‘Onaj koji nas je nekoć progonio sada evanđeljem navješćuje vjeru koju je nekad pustošio’ i slavili su Boga zbog mene.
Nakon šta je tri godine hodao sa Kristom i bio podučavan od Duha Svetog, Pavle je proveo dvije nedjelje u Jeruzalemu. Očigledno je, on nije imao potrebu da mu originalni apostoli pokažu kako program funkcionira. Sjećam se da sam čitao o Isusovim ljudima u komunističkoj Kini na koje vlast nikako nije mogla uprijeti prstom. Jedan od tih, izgledao je kao da on tu nešto vodi, pronašli su ga kako tovarnom masti maže neku osovinu. Kada su ga upitali, gdje im je zapovjedništvo smješteno, on je upro prstom ka nebu. Posredstvom progona i tiranije, ti kršćani vratili su se korijenima Tesara iz Galileje i njegovih sljedbenika.
Duhovni život je isušen iz Galacije. Učitelji, koji su pristigli, već su ljude doveli u stanje u kojem nisu mogli dokučiti jednostavnu realnost podučavanja od Boga lično. Pavle je morao da se zaklinje njima da ne laže o tome da ga je sam Gospod pripremio za službu. Galaćani su postali duhovno obesnaženi od ovih lažnih proroka, koji su uspjeli da zaguše njihov ličan odnos sa Gospodom. Stigli su do tačke u kojoj su se saobražavali sa religijama nadahnutim ljudskom moći, u kojima ideja o tome da niste pripremani u Jeruzalemu i da niste imali direktan kontakt sa apostolima bila jednostavno nevjerojatna! Ne-konformizam je za njih bio potpuna nepoznanica. Sumnjali su da bilo ko može da propovijeda i da poučava bez da ga upute u to drugi ljudi. Koji je razmjer proizvedene štete prouzročene miješanjem ljudi u djelo Duha Svetog, koji dovodi individualno kršćane u ličan odnos sa Bogom? Mislim da se to ne da izračunati, ni procijeniti.
Sirija i Cilicija bile su jako važno područje u Pavlovom životu i njegova služba se počela upravo ondje uistinu razvijati i rasti. Njegov dom je bio u Tarzu u Ciliciji i tamo ga je Barnaba pronašao i otamo ga doveo u Antiohiju, u Siriji (Djela 11:25-26).
Crkva, koja se formirala u Antiohiji, kako nam je rečeno u Djelima 11:19-22, rasla je pod Barnabinom službom. Nakon što je Pavle doveden tamo, zajedno su služili godinu dana i podučavali prilično veliku tamošnju zajednicu. Do poglavlja 13, Antiohija je zamijenila Jeruzalem, u onoj mjeri u kojem govorimo o kretanjima Božjim, jer je postala centar za misije koje su se pokretale i rasle po Rimskim provincijama, po Maloj Aziji i po Europi. Barnaba i Pavle imali su izuzetno važnu ulogu u Antiohijskoj crkvi, sarađujući zajedno sa ključnim kršćanskim prorocima i učiteljima, Simeonom, Lucijem i Manainom (Djela 13:1).
Prije ovoga, kao što smo to već naučili, Pavle, koji je već bio utvrđen u evanđelju i doktrini Novog zavjeta, otišao je da provede dvije nedjelje sa Petrom i Jakovom, vodećim apostolima u Jeruzalemu. Nije vidio nijednog drugog lidera. Izvan Jeruzalema, vodeće crkve bile su u Judeji i Pavle kaže da ih nikada nije posjetio i da im je bio stranac. Naravno, Savle, progonitelj, bio je ozloglašen i poznat tamo i svi su čuli za njegovo obraćenje. Bila je to velika vijest u Judeji, veliki blagoslov za vjernike i razlog za mnogo radosti. Ne samo da su proslavljali Boga jer se okrutan neprijatelj obratio, već je upravo ova radikalna transformacija bila čudesna demonstracija moći milosti Božje.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac