AIDEN WILSON TOZER
POGLAVLJE 4
Da li se mi evangelistički kršćani društveno uspinjemo?
Tradicionalno kršćanstvo je vjera priprostih ljudi. Kada god dođe do porasta više klase među članstvom, ono odumire. Ugled (društveni položaj / ime) se uvijek pokaže smrtonosnim za istinsko kršćanstvo. Ima dvije vrste razloga zašto se to dešava; jedan je ljudski, drugi je Božanski.
Schleiermacher je istaknuo da u dubini svake religije leži osećaj zavisnosti (u smislu da je stvorenje bespomoćno). Jednostavan čovjek koji živi prizemljen život također živi i blizu smrti i zna, svjestan je da mora tražiti pomoć odozgo. Takav čovjek zna da je na samo korak od katastrofe. Ukoliko počne rasti na društvenoj i ekonomskoj ljestvici sve više se okružuje zaštitnim uređajima i gura opasnost (barem on tako misli) sve dalje od sebe.
Samopouzdanje zauzima mjesto osjećaja ovisnosti koje je nekad poznavao i Gospod postaje sve manje potreban za njega. Kada bi u tom vremenu barem zastali i razmislili, lako bi bilo uvidjeti da smo svoje pouzdanje postavili u stvari i u ljude, ali mi smo toliko teško oštećeni našim moralnim padom da smo sposobni da sami sebe prevarimo u potpunosti i ukoliko su okolnosti sklone to samozavaravanje potraje cijeli život.
Zajedno sa osjećajem sigurnosti koje bogatstvo i pozicija donose, dolazi i ponos pun uvredljivih stavova koji pouzdano zatvaraju vrata srca za spasitelja kojeg smo iščekivali.
Vrlo važan pojedinac (čovjek) može uistinu počastiti crkvu pridružujući joj se, ali nema života u tom činu. Njegova religija je izvanjska, a njegova vjera samo na rječima (nominalna).
Drugi razlog zašto kršćanstvo zastranjuje dok se kršćanin penje na društvenoj ljestvici je da Gospod ne gleda tko je tko i Gospod ne dijeli Svoju slavu ni sa kim. Pavao ovo postavlja potpuno jasno u 1.Korinčanima kada kaže u stihovima 25-29:
„Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo poziv svoj: nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo moćnih, ni mnogo uglednih. Nego ludo svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabo svijeta izabra Bog da posrami jake, i neugledno svijeta i prezreno izabra Bog i ono što nije, da uništi ono šta jest, da se nijedno tijelo nebi pohvalilo pred Njim.“
Kada je Gospod poslao svog Sina da otkupi ljudski rod, poslao Ga je u dom radnika i On je odrastao u ono što bismo mi danas nazvali – seljak.
Kada je predstavljao Sebe Izraelu i započinjao sa ranom fazom svoje službe, bio je odbačen od uvaženih religioznih veličina i morao je tražiti sljedbenike gotovo isključivo među siromašnim, prostim ljudima.
Kada je Duh došao i utemeljio Crkvu prvi članovi bili su društveno neprihvatljivi. Generacijama Crkva privlači svoje članstvo iz nižih staleža, uz pojedinačne iznimke poput Savla iz Tarza kojeg svakako vrijedi spomenuti.
Stolječima nakon Pentekosta put istinskog kršćanstva prati u stopu Isusovo hodanje dok je On hodao zemljom ; biti odbačen od velikih i prihvačen od poniženih.
Institucionalizirana crkva zasigurno nije siromašna, niti joj nedostaju veliki i moćni ljudi koji ukrašavaju njeno članstvo. Ali ove velike crkve nikada nemaju moć.
Gotovo u pravilu Božje odobravanje počiva na malim marginalnim grupama čiji članovi su prezreni za života, a budu prihvaćeni nakon šta su već godinama mrtvi.
Danas mi evangelisti pokazujemo znakove da postajemo isuviše bogati i isuviše uspješni, a da bi to bilo dobro za nas. Zabrinjavajuće je da odbacujemo lekcije iz prošlosti dok smo istovremeno prezaposleni da zadobijemo priznanje od svijeta i društveno prihvačanje. I dobijamo to uistinu. Veliki i moćni gledaju sada u našem pravcu. Svijet izgleda kao da nam se želi pridružiti. Naravno da moramo raditi neke ustupke, ali popuštajući malo ovdje, malo tamo, ustupanja i kompromisi preuzeli su teme i dagađanja poput: verbalnog nadahnuća, posebnog stvaranja, razvoda i religijske tolerancije.
Evanđeosko kršćanstvo ubrzano postaje religija buržuja. Besramno bogati, jet-set, politički uspešnici, slavni, prihvataju našu religiju na tisuće i parkiraju svoja skupa kola pred vratima naše crkve izazivajući nekontrolirano oduševljenje naših religioznih lidera, koji izgleda da su potpuno slijepi na činjenicu da ogromna večina novih dobrotvora nije promijenila svoje moralne navike ni za milimetar, niti su ikada dali nekakav dokaz ili pokazatelj istinskog obraćenja koji bi bio prihvatljiv za naše svete očeve koji su izgradili crkvu.
Da, povijest je velika učiteljica, ali ne može podučiti one koji ne žele učiti. A očigledno je da mi ne želimo.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac