Ono što dolazi u naš um kada razmišljamo o Gospodu, najvažnija je stvar u onome što mi kao ljudska bića jesmo. Povijest čovječanstva bi nam vjerojatno pokazala, da se nijedan narod nikada nije uzdigao iznad onoga što je njegova religija, a ljudska duhovna povijest bi nam zasigurno potvrdila da nijedna religija ne može biti veća (ne može da nadraste) vlastitu zamisao o Bogu. Da li će obožavanje biti uzvišeno (blizu onog što Bog hoće) ili nedostojno (da nema veze sa Bogom) ovisi o razumijevanju samog obožavatelja (da li je njegovo razumijevanje uzvišeno ili nedostojno).
Iz ovih razloga, pitanje koje ima najveću težinu, a stavlja se pred Crkvu je uvijek: sam Gospod. A ono što najznačajnije i najbolje obilježava svakog čovjeka, nije ono što bi u nekom danom vremenu čovjek mogao reći ili učiniti, već na koji način, u dubini, u intimi svog srca čovjek zamišlja Gospoda.
Držimo da je tajni zakon duše da se kreće ka onome što zamišlja da Bog jest. Ovo je istina ne samo za pojedinca kršćanina nego i za udruženja kršćana koji tvore Crkvu. Uvijek je stvar koja najviše razotkriva (govori), o Crkvi, upravo njena ideja o Bogu, baš kao što je najvažnija poruka svake Crkve, šta kaže o Njemu, ili šta ne kaže, jer ono o čemu Crkva ne govori (teološke teme o kojima crkva šuti) može biti rječitije od njenog govora.
Crkva nikad ne može izbjeći da se samorazotkrije upravo kroz vlastito svjedočenje o Bogu.
Upoznajte izbliza ljude koji su po milosti Božjoj vjerom služili Gospodina
“I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena budem li pripovijedao o Gideonu, pa Baraku i Samsonu i Jiftahu, pa Davidu i Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, izvršili pravednost, postigli obećanja, zatvorili
ralje lavovima, pogasili silinu ognja, umakli oštrici mača, ojačali u slabosti, postali jaki u boju, nagnali u bijeg bojne redove tuđinaca. Neke žene uskrsnućem ponovno primiše svoje mrtve …
(Poslanica Hebrejima 11:32-35)
Za mene je propovijedanje najuzvišeniji, najveći i najčasniji poziv kojim osoba može biti pozvana. Ako hoćete da kažem još nešto pored ovog, rekao bih bez oklijevanja, da je najveća i najvažnija potreba kršćanske Crkve danas, istinsko propovedanje; i ako je to tako u Crkvi, onda je to definitivno tako i za ovaj svijet.
Princip progresivnog, (napredujućeg, rastućeg), otkrivenja očigledan je u samim Pismima. Pavao je rekao svom slušateljstvu na Marsovom Brdu da je u proteklim danima Bog zanemario vremena njihova neznanja, ali sada zapoveda pokajanje (Djela 17:30). Veličanstveno otvaranje Poslanice Hebrejima posebno naglašava različite oblike progresivnog otkrivenja (Hebrejima 1:1-2).
Ljudi koji žude za liderstvom, ali su slabi u razumijevanju punine naučavanja Svetih Pisama i oslanjaju se na nekakva “izvan-biblijska otkrivenja” podučavali su i podučavaju pogrešne koncepte i pogrešne doktrine. Najveći neprijatelj takvima, koji voze po svom vlastitom rasporedu, su ozbiljni i predani učenici Biblije.
Riječ spasenje se koristi u Bibliji da označi djelo Božje koje On čini u korist i za čovjeka. U ovoj sadašnjoj dispenzaciji ova riječ se koristi ograničavajući Njegovo djelo samo i isključivo za pojedince, a taj privilegij im je dat pod samo jednim konačnim uvjetom. Nikako se ne može previše naglasiti činjenica da, prema Bibliji, spasenje je rezultat rada Božjeg za pojedinca, a nikako pojedinca za Boga, ili pojedinca za samog sebe. Kao posljedica toga djelovanja Božjeg onaj koji je spašen moći Božjom može, nakon šta je Božje djelo učinjeno da čini „dobra djela“ za Boga, jer nam je rečeno da smo spašeni „za dobra djela“ (Efescima 2:10) tako da oni koji jesu spašeni hoće „prednjačiti u dobrim djelima“ (Titu 3:8). Dobra djela su očigledno učinjena mogućim sa spasenjem; ali ova dobra djela, koja slijede spasenje, ne nadodaju ništa sve-dovoljnom i savršenom djelu spasenja koje je od Gospoda.
U ovim opasnim i rizičnim vremenima ljudi se počinju pitati šta će budućnost donijeti. Kako godine prolaze izgleda da život postaje sve kompliciraniji i sve nesigurniji. Standardi, koje su prijašnje generacije smatrale trajnim i neupitnim, odbačeni su u ovom našem danas. Ideje i kriteriji, novi i nepotvrđeni, prihvaćeni su, i cjelokupna civilizacija kreće se u smjeru koji do sada još nismo vidjeli, niti upoznali. Dobro je zapitati se, „Kamo mi to idemo?“
Jedino mjesto gdje možemo pronaći odgovor na to pitanje jest nepogrešiva Riječ Božja. Prema toj Riječi, mi živimo upravo u posljednjim danima ove sadašnje dispenzacije. Moćni događaji i zastrašujuće promjene sada su već bliska budućnost. Svijet se suočava sa krizom koja je neviđena još od vremena Noe. Misao koja bi nas trebala zaokupljati više od svega jest; „Da li smo spremni položiti račun Gospodaru svega?“
Los Angeles, California, srpanj, 1941.
I još mnogi drugi …
… Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenje da bi zadobili bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, čak i okove i tamnicu. Kamenovani, raspiljeni, iskušavani, ubijeni oštricom mača; potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – lutali po pustinjama i gorama i špiljama i jazbinama zemaljskim. I svi ovi imaše dobro svjedočanstvo po vjeri, ali ne zadobiše obećano, jer Bog je za nas providio nešto bolje da oni bez nas ne dosegnu savršenstvo.”
(Poslanica Hebrejima 11:36-40)
Posljednje objavljeno
