Uvod u Učeništvo
(biti učenik Gospoda Isusa Krista)
Na samom početku Svoje službe Isus Krist je pozvao Petra i Andriju, kao i Jakova i Ivana da postanu Njegovi učenici.
Svoju zemaljsku službu završio je zapovjedivši veliko poslanje onima koji su se nazivali Njegovim učenicima. Poslanje ispuniti značilo je za njih i znači i dalje za one koji se nazivaju Njegovim učenicima: učinite učenicima sve narode … učeći ih držati sve što sam vama zapovjedio.
Kroz cijelo vrijeme Svog boravka na zemlji Isus je stvarao učenike. Njegova služba uvelike je bila u podučavanju i pripremi tih ljudi za ono što je dolazilo. Među onima koji su bili učenici farizeja, među onima koji su bili učenici Ivana krstitelja, među onima koji su bili Mojsijevi učenici, snažno je odjeknuo poziv da postanu učenici Isusa Krista. On je Svoj život i Svoju službu uložio u te ljude da bi oni mogli postati Njegovi učenici i činiti djela za koja ih je pripremao.
Riječ Božja (Isus Krist) je živa i djelotvorna i ista je jučer i danas i zauvijek će takva biti. Isus je Bog, a Bog je nepromjenjiv. Vječan je, Veličanstven i dostojan je svog i svakog slavljenja.
Isto je i danas. Isus Krist i danas poziva one koji mu vjeruju da postanu Njegovi učenici i želi u njih uložiti Svoj život i Svoju službu, ali kako onda, tako i danas, na religioznoj pozornici ovoga svijeta vlada konfuzija, licemjerje i … pa možda je najbolje pustiti Riječ da govori:
A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Jer ljudi će biti sebeljupci, srebroljupci, hvalisavci, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalni, nesveti, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdani, surovi, nedobroljubivi, izdajice, nepromišljenici, umišljenici, ljubitelji užitaka više nego ljubitelji Boga. Zadržat će obličje pobožnosti, ali su se sile njezine odrekli. I njih se kloni! (II Timoteju 3:1-5).
Ovo su riječi koje Pavao, učenik Isusa Krista, upućuje svom učeniku, Timoteju, kojeg uči da drži sve što je Isus Pavlu zapovjedio. Obratite pažnju na Pavlove riječi. U posljednjim danima – odnosi se na ovo naše vrijeme; biblijski studij o tome daleko bi nadišao prostor i vrijeme, kao i temu kojom se bavimo u ovom studiju, ali da, odnosi se upravo na ovo naše vrijeme.
Pavao potom nabraja osamnaest izrazito negativnih karakternih osobina i kaže nam da će upravo takvi ljudi, obilježeni tim i takvim osobinama, suštinski iskvareni do srži, izvana zadržati obličje pobožnosti. Ali, neće biti djelovanja Božje sile ni u njima ni među njima.
Pavlovim riječima, opet isto, u Poslanici Titu:
Ispovijedaju da poznaju Boga, ali ga djelima niječu – gnusni su i neposlušni i za svako dobro djelo neprikladni. (Titu 1:16).
Jednostavno rečeno, osobe koje poznaju Istinu (Isusa Krista) doživljavaju oslobođenje od ovog i ovakvog religioznog licemjerstva[1]. Osobe koje samo pričaju da ga poznaju nisu oslobođeni od sebe, od svoje grješne prirode i zato njihovi životi, njihov način življenja, ponašanja, koračanja kroz život pokazuje da se odriču Krista, da suštinski, osim prazne priče, tu nema ničeg.
I da, na svu žalost i sramotu pred Gospodom, upravo tako izgleda današnja religiozna scena sve tri velike kršćanske grane. Govorim o katoličanstvu, pravoslavlju i protestantizmu, manje-više podjednako.
Ali, upravo tako nekako je izgledala i religiozna scena u Isusovom vremenu. Religiozne vođe su bili farizeji. Njihovi oponenti su bili saduceji. Jednima i drugima su se protivili eseni, herodovci, zeloti. I ove grupe variraju od interesnih, preko denominacijskih, pa do religioznih fanatika. Znate li tko je od njih bio u pravu? Tko je od njih uistinu poznavao živog Boga? Izbliza i lično? Baš nitko.
Priča o Esenima zvuči tragikomično. O njima znamo jako puno jer u Kumranskim rukopisima – poznatim i kao Svici s Mrtvog mora, o njima i njihovoj svakodnevnici detaljno saznajemo. Ali, ukratko; radi se o sljedbi koja se tu oko Isusovog vremena odvojila od Izraela, jer su bili svjesni sve iskvarenosti religijskog života tadašnjeg Izraela. Odvojili su se i posvetili su se proučavanju Pisama, prepisivanju Pisama i čekanju Mesije. Dok su se oni tako molili i posvećivali Krist je došao, proživio Svoju službu, umro je, pokopan je, uskrsnuo je, a oni su se i dalje molili, posvećivali i čekali Mesiju.
Mene ova ironična igra sudbine podsjeća na neke današnje kršćanske grupe koje su se odvojile i ne pripadaju nijednoj denominaciji već samo žele živjeti u skladu sa Božjom Riječi. Dobre namjere i lijepe riječi očigledno nisu dovoljne da netko uistinu i bude Ostatak Božji.
Gospod je onda u Izraelu, kao i danas u Crkvi imao svoj Ostatak, malo stado koje vjeruje po čistoj milosti Božjoj. Pavao u Rimljanima 11:5 kaže: Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji ostatak po izboru milosti.
Svjestan sam da Pavao u ovim stihovima govori o Izraelcima i o Izraelu. Ali, duhovna poduka i danas za Crkvu zvuči svježe i aktualno. Pavao ovdje govori Izraelcima poznatu priču o Iliji, koji se tužio Bogu na Izraela:
Gospode, proroke tvoje pobiše i žrtvenike tvoje porušiše; a ja ostadoh sam i traže dušu moju. A što mu kaže Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća muževa koji ne prignuše koljeno pred Baalom. (Rimljanima 11:3-4).
Ilija, prorok Božji nije imao pojma da postoji sedam tisuća onih koji nisu prignuli svoja koljena pred Baalom: ostatak po izboru milosti.
Baal je bio bog plodnosti, bog kiše, groma i oluje, bog materijalnog prosperiteta. I nije da su se Izraelci ikada odrekli svog Boga Jahve, našeg i njihovog Boga Oca; znali su oni bez greške ko jeste Bog, ali nije škodilo, tako su oni mislili, da u svojim šatorima i kućama drže figurice Baala, za svaki slučaj, za dobru žetvu, za svaku moguću pomoć.
Zvuči li vama ovo poznato. Današnja Crkva zna itekako ko je Bog, zna za ime Isusa Krista, ali, zbog mira u kući, zbog bučnih oponenata, za svaki slučaj … Ipak je bolje imati nego nemati, zar ne? To čak i oni koji čitaju samo stripove razumiju.
U više od dvadeset godina od kada sam se obratio i stavio svoje pouzdanje u Krista Gospoda nisam upoznao čovjeka koji poput Ilije priča sa Bogom. Istina, Jakov nam kaže da je Ilija bio čovjek baš kao i mi, ali ja, kada razmišljam o Iliji sjetim se da je taj čovjek spuštao vatru sa Neba kad je molio. Molio je da ne pada kiša i kiša nije pala tri i po godine, sve dok narod nad čijom sudbinom je Ilija bio zabrinut nije bio u položaju u kojem ga je Ilija želio vidjeti; na koljenima, sa licem na zemlji i sa riječima na usnama: „Jahve je Gospod.“ Zasigurno, Ilija nije bio poput mene, za vas ne znam, ne želim nikog uvrijediti.
Dakle, taj i takav Ilija došao je do točke kada je bio razočaran u sve, prepirao se sa Bogom i žalio se svom Bogu. I Bog mu je otkrio nešto o čemu Ilija nije imao pojma: ostavio sam Sebi sedam tisuća … sedam tisuća unutar Izraela koji je Božji narod, ali narod u stanju nevjere, sedam tisuća koji vjeruju po čistoj milosti unutar nevjerujućeg naroda. Ostatak Božji. Izrael Božji.
Ja vjerujem da je tako i danas. Vidljiva Crkva je u užasnom stanju. Ona bi trebala da bude stup i uporište istine; živi organizam preko kojeg ide sva objava[2] Božja. Mlada koja čeka svog Zaručnika, zaogrnuta pravednim djelima svetih[3]. Umjesto toga, imamo istinske Božje ljude koji su duboko zabrinuti za svoje zajednice, koji vide da se sve više u te zajednice uvlači svijet i sve više se crkve saobražavaju ovom svijetu. Izgleda ponekad kao da smo mi koji smo žalosni zbog svog stanja i zbog stanja naših bližnjih pred Bogom sami i bez prevelike nade da će biti bolje. U tome smo vjerojatno nalik Iliji, znamo se žaliti Bogu, baš poput mene u ovim upravo ispisanim rečenicama.
A što mu kaže Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća muževa koji ne prignuše koljeno pred Baalom.
Vjerujem da i danas, sada, postoje ljudi čija je čežnja za Gospodom stvarna, žedni su žive vode i zabrinuti su nad svojim stanjem i nad nedovoljnom svetosti vlastitog života. To su oni koje je milosrđe Božje, po milosnom izboru, ostavilo za Sebe.
Ipak, mnogo je konfuzije u današnjem kršćanskom svijetu; lažni učitelji obećavaju spasenje, a sami nisu spašeni; osuđuju grijeh, a sami uživaju u njemu; govore o Božjem životu bez da su ikada okusili otkupljujuću moć uskrsnuća.
Potrebno je uistinu prije svega da nas milost i dobrota Božja odvedu do pokajanja; bez toga se sve svodi na religiozni ljudski trud, a ljudski trud ne može donijeti ni dati vječni život.
Apostol Pavao, otvarajući svoju veličanstvenu Poslanicu Rimljanima kaže da zahvaljuje Bogu što se njihova vjera navješćuje po cijelom svijetu (Rimljani 1:8), a onda u petnaestom stihu iste glave Rimljana kaže:
Spreman sam, koliko je do mene, i vama u Rimu navijestiti evanđelje.
Dakle, Pavlovo evanđelje je upućeno vjernicima, ne nevjernicima.
Tada se Poslanica zahuktava i on počinje da ih podučava o pravednosti Božjoj, o Otkupljenju, o grijehu, o Izraelu, i o još mnogo toga, da bi tek u dvanaestoj glavi rekao:
Zaklinjem vas stoga;
zbog svega što je do tada rekao, zbog svega što su razumjeli; zato ih zaklinje:
Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu, živu, svetu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogoslužje.
Tek tada, kada čovjek počne razumjeti duboke istine Božje i moć poziva Božjeg, tek tada i zbog toga Pavle upućuje poziv na Učeništvo, jer Rimljani 12:1-2 jesu poziv na kršćansko Učeništvo.
[1] Evanđelje po Ivanu 8:30-32
[2] Poslanica Efežanima 3:10
[3] Otkrivenje 19:8
