Učeništvo – IV dio
Slika prikazuje Galilejsko jezero, Kafernaum, Izrael. Jedno od mogućih mjesta gdje se dogodila ‘Propovijed na gori’.
1A ugledavši mnoštvo, uzađe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici njegovi.
2I otvorivši usta svoja, naučavao im je govoreći:
3“Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“
Ovo je Evanđelje po Mateju 5:1-3. Isus se popeo na goru i sjeo, potom mu prilaze učenici i On kreće sa podučavanjem, prvo učenika, ali i mnoštva koje ga slijedi. Ovo je ujedno i slika novog vremena koje tek treba svanuti; učenici Kristovi će u tom vremenu biti zaduženi za podučavanje mnoštva, ili ako vam je lakše za shvatiti, svo podučavanje će ići od Isusa, preko učenika ka mnoštvu.
Ali mi se ovdje i sada fokusiramo na izjavu: Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!
Rekli smo već, ovo je temelj iz kojeg rastemo u Gospodinu, ovo je početak našeg hodanja u duhu, ovo je ključ koji nam otključava neizmjerna blaga Kraljevstva Božjeg. Šta znači biti siromašan u duhu ili siromašan duhom?
Ajmo prvo naglasiti šta to ne znači. Napravit ćemo to jer široko rasprostranjena doktrina katoličke crkve uči da se ovdje radi o životu u siromaštvu i isposništvu. I to je nešto što je dio naše kulture življenja i urezano je u naše kulturološko biće, bili mi toga svjesni ili ne.
Postoje čak i redovi unutar katoličke crkve koji su od toga napravili način života, poput na primjer Franjevaca. Oni tu svoju nauku uglavnom temelje na istoj ovoj izjavi koju u nešto drugačijem obliku nalazimo u Evanđelju po Luki 6:20: A on, podigavši svoje oči na učenike svoje, govoraše: „Blaženi siromasi, jer vaše je kraljevstvo Božje!“
Držeći se ovog stiha oni naučavaju da ukoliko ste materijalno siromašni, ukoliko ste baš sirotinja, vama je praktično već zagarantirano Kraljevstvo Božje, jer patite na ovom svijetu, pa ćete zato uživati na onom koji dolazi, u vječnosti.
To ima čak i neku dozu romantike u sebi, zar ne? Problem je da to nije biblijska istina, već se radi o ljudskim pogrešnim tumačenjima biblijskih pasusa. Istina jest da je čovjek koji nema ništa skloniji da se okreće nekakvoj „višoj sili“, da traži pomoć od bilo koga, da jadikuje i da vapi kome god. Zašto koristim ovako općeniti govor; pa zato što je to karakteristika čovjeka bez obzira kojoj religiji pripadao i bez obzira da li je opće vjernik ili nije vjernik. Isto je tako istina da čim naš život počne materijalno da napreduje, čim počnemo zarađivati, stjecati nekakvu imovinu, mi svoje pouzdanje počinjemo stavljati u svoju zaradu, u ono što smo stekli i više nećemo vapiti bilo kome ili bilo čemu, već počinjemo imati svoje mišljenje i svoje stavove i bilo ko i bilo što više nije dovoljno dobro za nas. I opet, ovo je istina i za vjernika i za nevjernika; ovo je istinit princip za svako ljudsko biće koje razmišlja.
Međutim, naučavati da smo spašeni ili da smo bliže spasenju zato što smo u ovom životu siromašni, ili da trebamo biti siromašni jer Isus to traži od nas – to jednostavno nije biblijski nauk. U svoj svojoj punini Biblija to apsolutno ne naučava.
Na više od dvije stotine mjesta u Novom zavjetu govori nam se o jednom jedinom uvjetu za spasenje, a taj uvjet je vjera u Isusa Krista. Navest ćemo ovdje samo dva, vjerojatno najpoznatija odlomka;
Efežanima 2:8-9: Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to nije od vas, Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko pohvalio.
I Djela apostolska 16:30-31: Izvede ih van i kaza: „Gospodo, što mi valja činiti da se spasim? A oni rekoše: „Vjeruj u Gospodina Isusa Krista, i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!“
Dakle, Biblija ne podržava koncept spasenja na temelju bilo čijeg materijalnog statusa unutar društva. I ne samo to. U Jakovljevoj poslanici, u prvom poglavlju, Jakov nam u prvih 12 stihova govori o kušnjama koji dolaze izvana na život vjernika; od 13 stiha govori o kušnjama koje dolaze iz nutrine našeg bića.
Dakle, govoreći o kušnjama koje dolaze izvana na život vjernika, on kaže u stihovima 9-10: Neka se brat niska položaja ponosi svojim uzvišenjem, a bogataš svojim poniženjem; jer proći će kao cvijet od trave.
Dakle brat niska položaja, je netko tko je nisko na društvenoj ljestvici, a u svijetu i društvu čiji je bog Mamon[1] – imati niski položaj znači ujedno i biti siromašan.
Zapravo nam sljedeći, deseti stih, potvrđuje taj koncept jer nam kao suprotnost izrečenom stavlja: a bogataš svojim poniženjem.
Dakle, prema Jakovu, siromahu će njegovo siromaštvo biti kušnja u življenju po vjeri. Zbog svog siromaštva imat će problem da ne osuđuje i ne mrzi bogate ljude u svom srcu, da ne zavidi, da se ne žali i da se ne samosažaljeva, da ne kritizira i da ne poželi ništa što pripada njegovom bližnjem. Vidite, istinska vjera je zadovoljna onim što ima – kaže nam Riječ Božja – i siromaštvo će siromahu biti kušnja koja izvana napada njegov život svaki dan. Biti zahvalan u oskudici, to braćo treba naučiti, baš kao što nam apostol Pavao kaže da je i on sam to naučio.
I opet prema Jakovu, bogatašu će njegovo bogatstvo biti kušnja. Morat će pripaziti da sam sebe ne počne gledati kao da je bolji od drugih. Morat će biti jako oprezan da svoje pouzdanje ne stavi u svoje veliko bogatstvo. Da to što svaki dan ima hrane i svega drugog u izobilju ne počne razumjeti kao svoje postignuće i ne počne to koristiti kao svoju moć u odnosu na druge. Pavao nam kaže i da je naučio biti zahvalan i u izobilju. Dakle, učimo se kroz kušnje i životne probleme koji dolaze na naš život, kako da živimo u zahvalnosti Bogu.
I upravo će naš materijalni status biti dio naših kušnji u življenju naše svakodnevnice. Još jednom, siromašnom bratu će njegovo siromaštvo biti njegova kušnja, a bogatašu će njegova kušnja biti njegovo bogatstvo, dok i jedan i drugi pokušavaju da žive po vjeri u Isusa Krista i da slijede Njega, jedinog istinskog Boga.
Uostalom, svima koji razmišljaju je jasno da ukoliko određenu izjavu istrgnemo iz njenog konteksta možemo je pretvorit u šta god naša mašta želi. Kontekst u kojem nalazimo ovu izjavu o blaženstvu siromašnih u duhu, u Mateju i u Luki je „Propovijed na gori“ i ukoliko se i ne slažete sa mnom da je Propovijed – Kristovo tumačenje pravednosti koju zahtjeva Mojsijev Zakon (ta rasprava svakako nadilazi ovaj tekst i ovu temu), nadam se da ćemo se svi složiti da Propovijed svakako, između svega ostalog govori i o duhovnom stanju onoga koji vjeruje. Zaključni dio Propovjedi u Mateju 7 počinje tako da kaže; neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u Kraljevstvo Nebesko …
Dakle, spasenje je stanje nutrine koje za rezultat ima život i ponašanje prema ljudima i situacijama vani. Ako vjerujem da mi sam Bog kaže: Ne ukradi! onda bi istinski vjerovati značilo nikada ne ukrasti. I ne samo to jer nam u Efežanima 4:28 jasno kaže: Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi, radeći što je dobro svojim rukama, da ima što podijeliti s potrebitim.
Dakle, onaj koji se obratio i stavio svoje pouzdanje u Gospoda Isusa Krista, ne samo da ukoliko je krao to više ne treba da čini, već se treba potruditi da čineći dobro zaradi da bi to mogao podijeliti sa onim tko je u potrebi. To je poslušnost vjere u Riječ Božju.
Jer ukoliko sam krao i sada više ne kradem i ostanem na tome, onda slava ide meni i ja živim da bi pokazao kako sam ja sada dobro. Ali, ako sam krao, i sada ne kradem i uz to se trudim i radim naporno da bih zaradio; a onda svoju zaradu koristim da pomognem drugima koji nemaju ili su u materijalnoj potrebi zbog nekih drugih razloga, tada slava ide Gospodu, a moj trud i moj život svjedoče kako je Gospod dobar. Ili kako to apostol Pavao predivno kaže:
1Stoga, imajući ovu službu, budući da je milosrđem zadobismo, ne posustajemo.
2Ali se odrekosmo sramotnih skrivenih djela; ne hodimo u lukavstvu niti izvrćemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom.
3Ako li je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju:
4u onima kojima bog ovoga svijeta zaslijepi umove nevjerničke da im ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.
5Ta ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.
6Jer Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasja, on zasja u srcima našim da dadne svjetlo spoznaje slave Božje u licu Isusa Krista.
7A to blago imamo u zemljanim posudama da izvrsnost sile bude od Boga, a ne od nas.
Ove izuzetne, predivne riječi iz II Korinćanima 4:1-7, govore o životu po vjeri i razumijevanju koje sam Gospodin donosi u živote onih koji vjeruju Njemu. Dakle, ne krao sam, a sada više ne kradem i to je to. Pio sam, a sada više ne pijem i to je to. Dobro je ne krasti i ne piti i dobro je ne činiti zlo, ali Gospod se proslavlja kada vjerom razumijemo da nam je iskazano milosrđe, da nas je moć Božja oslobodila, da nam je iskazana milost iznad svake milosti i zbog toga ne posustajemo u služenju drugima (stihovi 5-6):
Ta ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. Jer Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasja, on zasja u srcima našim da dadne svjetlo spoznaje slave Božje u licu Isusa Krista.
Čudo vjero-spoznaje Krista Gospoda koja se događa duboko u našoj nutrini i mijenja u potpunosti naš hod kroz život. Sve to jasno vidimo očima vjere ukoliko nam bog ovoga svijeta (Mamon – bogatstvo), nije zaslijepio umove nevjerničke da nam ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.
Biti siromašan u duhu zasigurno ne znači ni biti glup, niti mentalno zaostao; jer sam, nažalost, u 20 godina propovijedanja evanđelja i to čuo. Toliko je očigledno da to nema smisla jer Isus podučava Svoje učenike i mnoštvo. Ne možete upisati školu, ni biti podučavani izuzetno dubokim životnim istinama ukoliko „niste normalni.“
Uostalom, ni za jednog apostola, ni za ijednog učenika nemamo podataka u Bibliji da je imao psihičkih problema u smislu mentalne zaostalosti. Da ne dužim s ovom temom; ona je više pokazatelj koliko su ljudi površni u razmišljanju o Božjoj Riječi, nego tema koja zaslužuje ozbiljnije potrošiti vrijeme na nju.
Pa šta onda uistinu znači: “Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“
Vidite, kao i u fizičkom životu, suprotnost siromaštvu je bogatstvo. Tako je i duhovnom, suprotno od biti siromašan u duhu je biti bogat u duhu ili biti bogat duhom. Primijetite da duh uvijek pišem malim slovom, zato što i Biblija duh u ovim stihovima piše malim slovom.
Dakle, čovjek bogat u svom duhu. Duhovni bogataš misli: znam sve i imam mišljenje o svemu. Svakog mogu kritizirati i o svemu imam što za reći. Ali, ovdje govorimo o tome kako se čovjek vidi pred Bogom; ni manje ni više. Sjetite se Otkrivenja 3:17: Jer govoriš: Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba! A ne znaš da si baš ti jadan i bijedan i siromašan i slijep i gol.
Probajte se zaustaviti na trenutak i razmisliti; koliko samo filmova i knjiga ima junake koji svojim rukama izvojevaju pravdu; koliko samo slavimo sportaše koji su svojim radom i trudom ostvarili velika postignuća; koliko se samo trudimo i žudimo za priznanjem od drugih ljudi. Životna je istina da su kod većine nas prve dječje laži imale svrhu da nas prihvate drugi. Da se svidimo onima koje lažemo.
Sve navedeno protivi se Bogu, a ja sam upravo govorio o svemu onome što izgleda dobro i simpatično u našim očima, ne o zlim stvarima. Izborit se za pravdu, pobijediti i biti slavljen, brinuti se o tome kako me ljudi vide. To u našim očima nije zlo.
Ne znamo pouzdati se u Gospoda i u Božji sud pred koji će svaki od nas jednom stati, jer Riječ tako kaže, na primjer u Rimljanima 14:
9 Ta Krist za to i umrije i uskrsnu i oživje da bude gospodar i mrtvih i živih.
10 A ti, što sudiš brata svojega? Ili i ti, što prezireš brata svojega? Ta svi ćemo stati pred sudište Kristovo.
11 Jer pisano je: Tako ja živ bio, govori Gospod, meni će se prignuti svako koljeno i svaki jezik priznat će Boga.
12 Svatko će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.
Umjesto da pozdravljamo ljudsku borbu za pravdom – trebalo bi pripaziti što Riječ kaže – (Matej 7:1-5) – stihovi iz Propovijedi na gori:
1“Ne sudite, da ne budete osuđeni!
2Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.
3A što gledaš iverak u oku brata svojega, a u oku svojemu brvna ne opažaš?
4Ili kako ćeš reći bratu svojemu: ‘Dopusti da ti izvadim iverak iz oka’, a eto brvna u oku tvojemu?
5Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda jasno vidjeti izvaditi iverak iz oka brata svojega.
Dakle, ne govorim ja ovdje protiv suda ili policije. Sačuvaj me Bože od takve pomisli. To je vlast i vlast treba da radi baš to – da ne nosi mača uzalud i da kažnjava zlo i nagrađuje dobro. To je njena svrha koju joj je sam Gospodin namijenio.
Ja ovdje govorim o intimi svakog od nas koji imamo mišljenje o svemu i spremni smo odgovoriti bilo kome tko se drzne nama naći manu. Govorim o onim tisućama i tisućama kritičara – nekih sa imenom, mnogo više njih bezimenih – koji istjeruju svoju pravdu, tumače život, svjetska događanja, sport, društvo, ma šta god treba, imamo stručnjake za sve. Svakodnevna kakofonija ljudi bogatih u duhu koji su spremni drugima objasniti sve što oni misle da je vrijedno pojašnjavanja. A još kada zađemo u područje morala i religije;
Aiden Wilson Tozer u svojoj knjizi ‘Korijen pravednika’ kaže:
U bilo kojoj grupi od desetoro ljudi, njih devetorica su uvjereni da su kvalificirani da savjetuju druge. Ni u jednoj oblasti čovjekovog života ljudi nisu tako spremni da daju savjet kao što je to slučaj u području religije i morala. Baš na tom polju, međutim, prosječan čovjek je najmanje kvalificiran da kaže nešto mudro; ako nešto kaže, samo će nanijeti štetu. Iz tog razloga bi trebalo pažljivo da biramo svoje savjetnike, jer izbor jednog neizbježno za sobom povlači i odbacivanje onog drugog.
David upozorava protiv savjeta bezbožnika, a Biblija daje primjere ljudi čiji su životi završili u neuspjehu jer su prihvatili pogrešan savjet. Roboam je, na primjer, poslušao ljude koji nisu slušali Boga, što je imalo nepovoljne posljedice po čitav Izrael. Ahitofelov savjet je bio loša stvar i uveliko je doprinjeo Abšalomovom grijehu.
Čovjek koji prije toga nije čuo Boga kako govori nema prava da daje savjete.
Nitko ko nije spreman da čuje i da slijedi savjet od Boga nema prava da savjetuje druge. Istinska moralna mudrost uvijek mora biti odjek Božjeg glasa. Jedino sigurno svjetlo na našem putu jest svjetlo koje dolazi od Krista koji je Svjetlost svijeta.
Da li vam je barem malo jasnije što znači biti bogat u duhu? Ja sam više od dvadeset godina imao privilegij da živim i služim u jednoj službi – u jednom djelu Božjem koje dohvata one najdalje odbačene iz ljudskog društva. One koje je život upropastio, a društvo odbacilo. Ljude u problemu ovisnosti, kriminala, beskućništva – uostalom i ja sam jednom bio baš takav čovjek. Ne znam da li bi vas to iznenadilo, ali kroz sve te godine moje je iskustvo da koliko god da čovjek nisko padne u životu, po vlastitim mjerilima, on i dalje itekako zadržava svoj ponos i uglavnom je spreman dati svoje mišljenje, u pravilu kada ga nitko ništa i ne pita. Ne možemo prestati misliti dobro o sebi. Šta god da napravimo, koliko god zgrozili sami sebe svojim zlim djelima; i dalje, duboko u nutrini razumijemo sebe i imamo dobro mišljenje o sebi.
Dakle, biti siromašan duhom je početak do kojeg nas samo milost i dobrota Božja može dovesti, (Rimljani 2:3-4):
3A misliš li, o čovječe što sudiš one koji takvo što čine a sam isto činiš, da ćeš ti izbjeći sud Božji?
4Ili prezireš bogatstvo njegove dobrostivosti i uzdržljivosti i strpljivosti ne znajući da te dobrostivost Božja vodi k pokajanju?
Samo nas dobrostivost Božja može dovesti do pokajanja, do mjesta sa kojeg prvi put vidimo sebe kao siromahe pred svetim Bogom. Gdje vidimo sebe onakve kakvi stvarno i jesmo pred Njim: zli pobunjenici čiji svaki udah jeste nova pobuna pred Njim; nema ništa u nama što bi Njemu trebalo ili moglo biti korisno. Prah smo bili i u prah ćemo se vratiti. Bića pod strašnom osudom koju ovaj svijet tako očigledno svaki dan svjedoči u svom zlu za koje čujemo i u kojem živimo.
Ako hoćete metaforički, biti siromašan u duhu znači biti doveden do mjesta pražnjenja; u kojem svo ono naše ja, sve moje ja koje volim, cijenim i vrednujem mora biti ispražnjeno pred Križem Onoga koji je umro za mene. Biti siromašan u duhu znači prepoznati da zaslužujem smrt i da je Sin Božji platio tu kaznu umjesto mene.
Znači vidjeti sebe pred Bogom kao neprijatelja Božjeg koji je kriv za smrt Njegovog Sina. Crna sirotinja, bez ičega, bez ikoga, osoba koja je razumjela tko je i što je pred svetim Bogom.
Naš vapaj bi trebao biti poput onog proroka Izaije u šestom poglavlju njegove knjige: 5„Jao meni, jer propadoh! Ta ja sam čovjek nečistih usana i usred naroda nečistih usana ja prebivam; jer oči moje vidješe Kralja, GOSPODA Nad Vojskama!“
Ili poput molbe apostola Petra u Luki 5: 8A Šimun Petar, vidjevši to, pade pred koljena Isusova govoreći: „Odlazi od mene jer sam grješan čovjek, Gospodine!“
Trebali bi reagirati poput apostola Ivana u Otkrivenju 1:17, čim osjetimo Njegovo prisustvo: I kad ga vidjeh, padoh do nogu njegovih kao mrtav.
Shvaćate li? Uistinu razumjeti da pred Bogom nemam ništa i ništa sam, siromašan u duhu, čovjek koji preklinje za milost; možda to ipak najbolje možemo razumjeti iz Tužaljki proroka Jeremije, poglavlje 3:
20 Duša moja dobro pamti i ponire u meni.
21 Uzeh ovo k srcu svojemu, zato se i nadam.
22 To što ne izgibosmo, milosrđe je GOSPODNJE, jer njegova smilovanja ne prestaju.
23 Svakog su jutra nova; vjernost je tvoja velika!
24 ‘Gospod je moj dio,« veli duša moja, »zato se u nj pouzdajem.’
25 Dobar je GOSPOD onomu koji na njega čeka, duši koja ga traži.
26 Dobro je u tišini čekati spasenje GOSPODNJE.
27 Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.
28 Neka sjedi sam i šuti, jer ga on metnu na nj.
29 Neka usta svoja stavi u prašinu – možda još ima nade.
A što tek reći o braći u Kristu, o tebi i o meni koji znamo bolje od drugih, koji živimo i svjedočimo bolje od drugih, o nama koji znamo da je samo naša denominacija u pravu, ali jasno da to nećemo naglas kazati; ne želimo zvučati oholo i bez mjere. Uistinu ne želim suditi iskrenost i nutrinu nijednog brata ili sestre u Kristu, ali razmislite malo, molim vas.
Nedavno sam slušao jedno predavanje, jednog brata koji je stavio naglasak na to da je jedan od borbenih pokliča protestantske reformacije bio „sola Scriptura“[2]. Međutim, kroz vrijeme, gledajući doslovno tisuće novonastalih denominacija i beskrajno strančarenje u protestantskoj grani vjere taj poklič kao da je nekom neobičnom životnom ironijom postao „solo Scriptura“ – to bi značilo da samo ja i samo moji istomišljenici ispravno razumijemo Pisma. Dakle od samo i jedino Pisma „sola Scriptura“ – do samo i jedino ja razumijemo ispravno Pisma „solo Scriptura.“ Predivna ljudska zamisao, ljudskim djelovanjem pretvorena u sumornu ljudsku realnost. Je li to možda zato što smo i dalje bogati u duhu?
Malo sam se zaigrao riječima, ali molim vas još jednom, razmislite! Koliko nas koji ispovijedamo vjeru u Krista dolazimo u molitvi Gospodu priznajući da nemamo ništa i da jesmo ništa i da ovisimo o Njegovoj milosti, ali i ono još ozbiljnije, koliko nas koji ispovijedamo vjeru u Krista i molimo na taj način uistinu tako i živimo našu svakodnevnicu?
Blaženi su siromašni u duhu jer njima pripada Kraljevstvo Nebesko. Ne zemaljska imovina, ne zemaljska postignuća, nego Kraljevstvo Nebesko.
To nas vodi u drugo blaženstvo, jer kada pod svjetlom Duha Svetoga spoznamo sve ono naopako što činimo sada kada znamo Istinu, Duh u nama proizvodi jednu žalost koja nije na smrt nego na život:
4 Blaženi ožalošćeni, jer oni će se utješiti!
5 Blaženi krotki, jer oni će baštiniti zemlju!
Ove dva blaženstva ćemo u nastavku zajedno promatrati.
Branko Gotovac, 2025.
[1] Mamon je božanstvo materijalnog prosperiteta, ili najjednostavnije rečeno bogatstvo, a nadam se da ćemo se složiti da ovaj svijet vrti i pokreće novac i da je novac zapravo mjerilo vrijednosti, uspješnosti i društvenog položaja. Ako se s vremena na vrijeme i pojave neki izuzeci oni su tu samo da bi potvrdili očigledno pravilo.
[2] U teologiji je to princip koji tvrdi da je Sveto pismo jedini autoritativni izvor vjere i prakse za kršćane.
