Komentar četiri Evanđelja – umjesto uvoda
Evanđelja su najvažniji dio Svetih Pisama zato što sve knjige koje im prethode vode prema njima, a sve knjige koje slijede poslije njih izranjaju upravo iz njih. Kada bi nekako mogli ukloniti otkrivenja iz Evanđelja, Stari zavjet bi bio potpuna enigma, a ostatak Novog zavjeta nikada ne bi bio napisan. Dakle ova dva dijela Biblije koja zajedno sačinjavaju 62 knjige vuku svoju neprocjenjivu vrijednost iz četiri knjige koje mi nazivamo Evanđelja.
(W. Graham Scroggie)
METODOLOGIJA PRENOŠENJA I POUČAVANJA EVANĐELJA
Dva su temeljna načina na koji se pristupa studiji o životu Isusa Krista ili da budemo malo više u duhu i u slovu Novog zavjeta, životu Isusa Mesije, jer hebrejska riječ Mesija označava Božjeg pomazanika i prevodi se na grčki jezik riječju Hristos, a hrvatska izvedenica je onda Krist.
Dakle, prvi i najčešći pristup studiji o životu Isusa Krista je geografski pristup. Velika većina komentara i studija o evanđeljima koja su danas na raspolaganju kršćanskom zainteresiranom vjerniku jesu upravo takva. U tom i takvom pristupu Isusov život se kategorizira u skladu sa geografskim lokacijama. Studije koje se temelje na ovom pristupu prvo se pozabave narativom o Njegovom rođenju i ranom djetinjstvu, potom krenu sa Njegovom ranom službom u Judeji, pa rana služba u Galileji, pa sredina službe u Galileji, Pereji i potom kasna služba u Galileji.
Dakle, kategoriziraju se događaji po tome gdje se Isus nalazio u trenutku kada su se ti događaji dešavali. Geografski pristup potom završi događajima u Posljednjem, Velikom tjednu Njegova života.
Pa, iako je ovakav pristup sasvim legitiman za studiranje Isusova života, ipak u sebi nosi popriličan nedostatak. Naime ne uspijeva da pokaže korelaciju između događaja. Ovakav pristup uzima Isusova učenja, Njegovo djelovanje, Njegova čuda i svo dobro koje On čini kao niz izoliranih i uzajamno neovisnih događaja sve do posljednjeg tjedna Njegova života, kada je postignuto ispaštanje i pomirenje na križu. Ne uspostavlja se stvarna i suštinska veza između događaja i podučavanja i opet događaja i podučavanja koja iz tih prethodnih slijede.
Drugi način i drugačiji pristup kojim se može proučavati život Mesije je tematski. Prednost ovog tematskog načina je da se u njemu može vidjeti korelacija između Isusovog učenja i događaja koji potom slijede i obratno. Dakle, ovaj pristup nam daje pregledniju i jasniju sliku o tome na koji su način povezane stvari i događaji u Isusovom životu. Značenje detalja koji na prvu izgledaju usputno postaje jasnija i dobiva svoje pravo značenje.
Tema koje ćemo se držati u ovoj knjizi je „Isus – Mesijanski Kralj“. Sadržaj i obrazac ove teme je razvio Dwight Pentecost, a ovaj autor je Evanđelja kroz upravo ovu temu studirao kod Dr. Arnold G. Fruchtenbaum-a. Moja je želja prenijeti publici u Hrvatskoj Isusa Krista onakvog kakvim Ga opisuje Riječ Božja, ne onakvim kakvim ga predstavlja katolička tradicija i papinske komisije, niti onakvim kakvim ga prikazuju različite protestantske denominacije u neuravnoteženom naglašavanju prakse nad doktrinom.
Ne mogu to bez Božje pomoći i uvjeren sam da mi On u tome već pomaže. Crkva je stup i uporište istine. Ona je živi organizam kroz koju ide sva objava Božja. Rođena je na dan Pedesetnice u Djelima apostolskim 2 i traje i živi evo već skoro punih dvije tisuće godina. U svom rastu i razvoju u milosti i spoznaji donijela nam je potpunu jasnoću u Božjoj Riječi o onome što sve tri velike kršćanke grane nazivaju temeljnim doktrinama. Protestantska reformacija učinila je mogućim da se svi spašeni ljudi počnu, ako to žele, znanstvenim pristupom baviti sa Biblijom i kroz to smo sve više uvjereni da je Riječ uistinu savršena i da je uistinu ono šta Ona tvrdi za sebe – Riječ Božja. Ne govorim ovo zato što nam trebaju dokazi za to, jer ako tražimo dokaze ne treba nam vjera; govorim ovo za to što je to Riječ Božja. Riječ je proizvod uma i Bića kojeg mi ljudi ne možemo spoznati i potraga za punim značenjem i svim onim što nam Bog želi prenijeti mora biti sve-prožimajuća u našim životima. Moramo voljeti GOSPODA, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom. Moramo imati Duha Svetoga i moramo obožavati Gospoda u duhu i istini, jer takve klanjatelje Bog traži.
9kako je pisano: Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube,
10a nama Bog otkri po Duhu svojemu. Jer Duh sve proniče, čak i dubine Božje.
11Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.
12A mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da bismo znali što nam je Bog podario.
13To i govorimo, ne riječima naučenim ljudskom mudrošću, nego naučenim od Duha Svetoga, uspoređujući duhovno s duhovnim.
(I Korinćanima 2:9-13)
Ali naš trud da razumijemo i da slušamo Boga mora biti i znanstveni u punom smislu te riječi, jer danas znamo da je znanost ta koja otkriva prirodne činjenice, procese i pojave. Zapravo, ako hoćete, znanost traži istinu, a mi znamo i vjerujemo da je istina Osoba i da mu je ime Isus Krist.
Još nešto o načinu pristupa ovoj temi
U ovim komentarima ću se koliko god to moje znanje dopušta truditi predstaviti vam portret Isusa Mesije kroz židovsku perspektivu. Prije nešto više od jednog stoljeća Alfred Edersheim napisao je klasik: „Život i vremena Isusa Mesije,“ izuzetno djelo kršćanske teologije koje je ovaj autor preveo na hrvatski jezik sa istom zamisli – staviti Isusa iz evanđelja u Njegov prirodni židovski referentni okvir. Nažalost, današnje generacije ne samo da slabo čitaju ovu knjigu, već velika većina nije ni svjesna ovog remek djela.
Dakle, općenito govoreći u većini kršćanskih veleučilišta i na većini kršćanskih seminara predavači se uglavnom bave Grčkom i Rimskom pozadinom knjiga Novog zavjeta. Ova pozadina i ovakva istraživanja su hvale vrijedna i suštinski su važna za knjige poput druge polovine Djela Apostolskih, Poslanice Galaćanima, Kološanima, I i II Korinćanima, jer je veliki dio onoga što piše u tim knjigama napisano upravo iz tog referentnog okvira. Međutim, i ovo je jako bitno razumjeti, Isusov život jednostavno ne izražava Sebe i nije realan u referentnom okviru Grčke ili Rimske kulturološke pozadine.
Puninu pozadine Isusovog života daje nam upravo Židovski referentni okvir i to točno određeni židovski referentni okvir – židovska kulturološko religiozna pozadina u Izraelu prve polovine prvog vijeka nove ere.
Kao izravna posljedica tog i takvog referentnog okvira, kroz sva evanđelja, stvari su izrečene točno tako kako su izrečene, događaji se događaju točno tako kako se događaju i sve skupa je zapisano točno na način na koji je zapisano. Sve to zajedno je upravo zbog svega navedenog bilo potpuno jasno publici kojoj je primarno bilo upućeno.
Iako je znanje o ovom Židovskom referentnom okviru uvijek bilo dostupno, negdje početkom četvrtog stoljeća nove ere (u nekim slučajevima i ranije) većina crkve odlučila je svjesno da ga zanemari, a to je za posljedicu imalo ogromnu teološku konfuziju u vijekovima koji su uslijedili. U protoku povijesti koja je uslijedila vođeni su crkveni ratovi, denominacije su se dijelile i raspadale, a nove su nastajale – sve to ponekad oko malih fraza poput na primjer „biti rođen od vode.“ Ta fraza u svom židovskom referentnom okviru ima potpuno jasno i jednostavno značenje, ali neznanje o tome odvelo je neke ljude u stvaranje koncepta „krsne regeneracije“ i slijedom toga u novu denominaciju.
Puno i potpuno razumijevanje evanđelja nije moguće dostići bez Židovskog referentnog okvira. Kada su pisci evanđelja završili sa pisanjem svojih izvještaja oni su koristili Židovsku pozadinu, Židovsku frazeologiju i Židovsku terminologiju. Nisu ni pomišljali da se bave pojašnjenjem svega toga jer je to njihovim primarnim čitaocima bilo potpuno jasno. Međutim, ogromna većina tog znanja današnjoj kršćanskoj publici potpuno je nepoznata. Možda vam dosad navedene informacije mogu pomoći da malo bolje razumijete konfuziju današnje kršćanske stvarnosti.
Dat ću vam jedan jednostavan primjer; zamislite vijest u nekom mediju u Hrvatskoj: „Mladići na trgu u Zagrebu pjevali ‘Ustani Bane’“. Vjerujem da će te svi bez problema razumjeti da nije isto da li je ova vijest objavljena 1950; 1975; ili 2000 godine. Ovdje govorimo o samo jednom dijelu referentnog okvira – onom vremenskom. I samo taj dio će značiti da će ti mladići završiti tragično u prvom primjeru; u istrazi i na ispitivanju, u drugom primjeru; ili nikog neće biti briga, u trećem primjeru. Svjesni smo da ovdje s vremena na vrijeme nastanu jako turbulentna vremena i da samo pomicanje tog jezičca na vremenskoj skali ponekad može značiti razliku između živjeti i umrijeti.
Sada razmislite malo o sadašnjem stanju na Bliskom istoku, tom kotlu u kojem se kuhaju tri vodeće svjetske religije, sva ‘Abrahamova djeca.’ U Isusovom vremenu okolnosti su bilo drugačije, ali i onda, kao i danas, bila su to izuzetno komplicirana vremena u kojima život nije vrijedio mnogo. Jako je bitno da točno razumijemo vrijeme i mjesto Isusovog djelovanja, jer je sam Bog izabrao baš to vrijeme i baš ta mjesta za Isusova podučavanja i za Njegova čuda i sva ta građa je, gle čuda, svo ovo vrijeme uvijek bila i jest dostupna onima koji traže.
Ako bi se Mesijin život mogao obuhvatiti krugom, krug bi sadržavao sve što je Ješua ikada rekao i učinio, od pojedinačnih događaja u Njegovom životu i učenju do svakog aspekta Njegovog celokupnog života. Kada je svaki od četiri pisca Evanđelja bio nadahnut Svetim Duhom da napiše izveštaj o Mesijinom životu, nijedan nije bio sposoban da uključi sve što je Ješua rekao i učinio. Apostol Jovan priznao je ovo na samom kraju svog Evanđelja (Jovan 21:25). On je napisao da je ono što je zabeležio samo mali deo onoga čemu je on bio očevidac; inače bi njegov zadatak bio nemoguć, jer niko ne bi mogao da zabeleži sve što je Ješua rekao i učinio. Svaki od pisaca Evanđelja morao je da bude selektivan u onome šta će da zabeleži i šta će odlučiti da ne zabeleži. Kriterijum koji je sveki od njih odlučio da koristi u tome šta će da izvuče iz kruga i zabeleži bio je utemeljen na specifičnoj temi koju je svaki pojedini od njih želeo da razvije. Na primer, kada je Matej odlučio da zapiše svoj izveštaj o životu Mesije, on je znao da neće moći da zapiše sve što je Ješua rekao i učinio. Stoga, on je odabrao specifičnu temu i napravio odabir događaja i podučavanja koji su ilustovali tu temu. Dešavanja nepovezana sa tom temom, on je odlučio da ignoriše. Marko je takođe želeo da piše izveštaj o životu Mesije, ali izabrao je drugu temu, pa je zato ignorisao neke od događaja koje je Matej zabeležio. Neke druge događaje zabeležili su i Matej i Marko, ali su napisani iz različitih perspektiva, jer je svaki imao drugačiju temu. Druga dva autora Evanđelja učinila su to isto. Neke događaje i neka učenja, stoga, nije zabeležio niko od pisaca Evanđelja. Nekoliko događaja zabeležila su sva četvrorica, ali kad su zabeležili isti događaj, njihov odabir reči i pristup je bio različit, zavisno o tome kako se događaj odnosio na njihovu temu. Evanđelja se stoga međusobno odnose tako da se nadopunjuju, Evanđelja ne protureče jedno drugom. Različitost je u načinu na koji je događaj zabeležen, a detalji koji su nam dati, općenito se temelje na svrsi i na temi koju je autor odabrao da razvije pred nama. Ako je Matej pogledao u onaj krug koji smo pre pomenuli i tamo ugledao događaj A i to je bio događaj koji se uklapa u njegovu temu, on je odabrao da ga zabeleži. Kada je pogledao u događaj B i u njemu nije našao ništa za svoju temu, on ga je zanemario. Kada je pogledao u događaj C i taj se događaj lepo uklopio sa njegovom temom, on ga je zabeležio. Kada je Marko pogledao u isti krug i on je video događaj A. Međutim, zato šta taj događaj ne ilustruje njegovu temu, on ga je zanemario. Događaj B, nasuprot tome, za njega je bio to što traži, i on ga je odlučio zabeležiti, dok je Matej taj događaj izostavio. Događaj C pomogao je Mateju, a pomogao je i Marku, i zato, u tom slučaju, oba su zabeležila isti događaj. Međutim, ako postoje razlike u načinu na koji je Marko zabeležio događaj u usporedbi s načinom na koji ga je Matej odlučio da zabeleži isti događaj, to ne znači da su pisci Evanđelja proturečili jedni drugima. Samo su imali na umu različite teme kada su pisali svoje izveštaje, a ono što je svaki odabrao da napiše o nekom određenom događaju moralo je da se uklopi u temu njegova Evanđelja.
(Dr. Arnold G. Fruchtenbaum)
