Jonathan Edwards
Teško Uočljivi Duhovni Ponos
Prvi i najgori uzrok pogrešaka koje obiluju u ovim našim danima i u ovom našem vremenu jeste duhovni ponos. To je ulaz kroz koji đavo dopire do srca onih koji gore da prime više od Krista. Ponos je glavna pukotina kroz koju izlazi dim iz vražje jame bez dna da zamrači umove i da omete svako zdravo prosuđivanje.
Ponos je glavna poluga kojom đavo ometa kršćane i glavni izvor svih nedjela koja čini kako bi ometao djelo Božje. Duhovni ponos je glavni izvor ili barem glavna linija snabdijevanja svih drugih pogrešaka. Dokle god se ova bolest ne izliječi, uzalud se primjenjuju lijekovi za izlječenje bilo kojeg drugog poremećaja.
Upravo kroz duhovni ponos um brani i opravdava samog sebe u tuđim pogreškama i odupire se svjetlu pomoću kojeg bi mogla doći ispravka i otrežnjenje. Duhovno ponosan čovjek misli za sebe da je pun svjetla i osjeća da njemu nisu potrebna upute i smjernice od drugih, tako da je spreman da ih zanemari ukoliko mu se ponude.
Sa druge strane, ponizna osoba je poput malog djeteta i jako lako prima ukor. Takav je jako oprezan u procjenjivanju samog sebe, osjetljiv na to kako samo lako može da zastrani. Ukoliko se takvom sugerira da je možda malo zastranio, on je itekako spreman da preispita cijelu stvar.
Ništa ne postavlja kršćanina tako daleko izvan vražjeg dosega nego poniznost i ništa mu tako dobro ne priprema um za Božje svjetlo bez imalo tame. Poniznost čisti oko da može vidjeti stvari onakve kakve one uistinu jesu. Psalam 25:9: „On ponizne u pravdi vodi i ponizne uči putu svojemu.“
Ako je duhovni ponos izliječen, druge stvari je lako ispraviti. Naša prva briga bi bila da ispravimo svoje srce i da uklonimo gredu ponosa iz našeg oka, tako da možemo jasno vidjeti.
Kršćani koji rastete, čuvajte se!
Oni koji su najgorljiviji u stvarima od Boga, upravo su najvjerojatnije mete da budu ispunjeni ponosom. Kada se čini da neka osoba, u bilo kom pogledu, vidno nadilazi druge u svom hodu sa Kristom izgledi su deset prema jedan da će to trenutno probuditi ljubomoru onih koji su oko njega.
Oni će sumnjati (imali oni za to dobre razloge ili ne) da je takav čovjek jako ponosan na svoju dobrotu i da za sebe vjerojatno misli da nema nikog ko je dobar poput njega, tako da će sve što on kaže ili napravi biti promatrano kroz ovu optiku navedene predrasude.
One koji su hladni i mrtvi, oni koji nikada nisu imali bilo kakvo iskustvo moći Božije u svojim vlastitim srcima, vjerojatno će jako zabaviti ovakva razmišljanja o najboljim kršćanima. To izrasta ni iz čega drugog do iz prikrivenog neprijateljstva protiv suštinske i čiste svetosti.
Ali, gorljivi i revni kršćanin treba da obrati pažnju da se ovo ne pokaže kao klopka za njega i da đavo to ne iskoristi kao sredstvo kojim će osljepiti njegove oči da ne može vidjeti istinsku prirodu vlastitog srca i da ne počne misliti da, zbog toga što je lažno i u nemilosrdnom duhu optužen da je ponosan, takve optužbe ponekad nisu istinite. Jao, koliko samo ponosa onaj najbolji ima u svom srcu! To je najgori dio ovog tijela grijeha i smrti; prvi grijeh koji je opće ušao u univerzum i posljednji koji će biti iskorijenjen. To je Božji najtvrdoglaviji neprijatelj.
Ponos: tajni neprijatelj
Ponos je teže uočiti nego bilo koju drugu iskvarenost, i to upravo zbog same njegove prirode. Ponos čini da osoba ima previsoko mišljenje o sebi. Zar je stoga nešto iznenađujuće da osoba koja ima suviše visoko mišljenje o sebi toga opće nije svjesna. Razmišljanje takvoga je da je mišljenje koje on ima o sebi pravedno utemeljeno i da stoga nije previsoko. Potrebno je da se temelji na kojem to mišljenje počiva razbiju, da bi takav prestao da tako misli o sebi.
Upravo zbog same prirode duhovnog ponosa, to je najskriveniji od svih greha. Nema druge stvari u kojima je srce više prevarljivo i više neistraživo i nema drugog greha na čitavom svijetu u kojeg je čovjek više spreman da se pouzda. Sama priroda ponosa je da radi na samopouzdanju i da tjera od sebe bilo kakvu sumnju o bilo kakvoj vrsti zla. Nijedan grijeh po svojoj tajnosti i suptilnosti, kao i po pojavljivanju u tako mnogo različitih oblika koji se ne daju otkriti i koje ne očekujemo, ne nalikuje toliko đavolu kao ovaj.
Duhovni ponos uzima mnoge oblike i mnoge načine, jedno unutar drugog, i obuhvata i uvija srce kao što luk obavija i uvija njegova kora; taman skinete jedan sloj, a ispod naiđete na drugi. Stoga, trebamo najveću moguću pažnju usmjeriti na naša srca, sa velikim respektom prema ovoj stvari i sa snažnim i iskrenim vapajima Najvećem Istražitelju srca za Njegovu pomoć. Onaj koji se pouzdaje u svoje vlastito srce je budala.
Kako je duhovni ponos u samoj svojoj prirodi toliko skriven, on se ne da dobro uočiti trenutnim preispitivanjem i intuicijom nad samim sobom. Najbolje se prepoznaje po svojim plodovima i onome što čini. Nešto od toga ću spomenuti u tekstu koji slijedi, stavljajući to zajedno sa suprotnim plodovima, plodovima kršćanske poniznosti.
Ponos: veliki pronalazač pogrešaka
Duhovni ponos čini osobu da govori o grijesima drugih, o njihovom neprijateljstvu prema Bogu i narodu Božjem sa lakoćom i prezirom, dok istinska kršćanska poniznost o tome ili šuti ili govori sa bolom i žalošću.
Duhovno ponosna osoba pokazuje taj ponos u pronalaženju pogrešaka kod drugih svetih, vidi ih kao slabe u milosti, hladne i mrtve i brz je na to da uoči njihove nedostatke. Uistinu ponizni kršćanin ima toliko posla u svojoj vlastitoj kući i vidi toliko puno zla u samome sebi da sebe ne vidi pogodnim da se puno bavi tuđim srcima.
On se najviše žali na samog sebe i na svoju vlastitu hladnoću i na nedostatak milosti koji vidi kod sebe. On je spreman da druge vidi boljima od sebe i spreman je da se nada da gotovo svi imaju više ljubavi i zahvalnosti prema Bogu nego on; ne može da podnese kada razmišlja o tome kako drugi donose mnogo više ploda za Božju slavu nego on.
Neki kod kojih je duhovni ponos pomiješan s učenošću i radošću, s puno će žara drugima govoriti o sebi, te će vjerojatno druge kršćane pozivati da se pokrenu i razuvjeravati ih od toga da ne budu hladni i beživotni.
Postoje i oni ponizni koji su preplavljeni svojom vlastitom ništavnošću, koji kada prime izuzetna otkrivenja slave Božije bivaju slomljeni od uviđanja svoje vlastite grešnosti. Mada su skloni da govore mnogo i s puno žara, uglavnom je to govor o okrivljavanju samih sebe ali i bodrenje drugih i to na način koji je pun ljubavi i poniznosti.
Istinska kršćanska poniznost čini da osoba primjećuje sve ono što je dobro u drugima i tako uzima najbolje iz toga, umanjujući njihove nedostatke. Međutim, takva osoba prvenstveno gleda na loše stvari u samoj sebi i jako puno pažnje obraća na to da se takvo stanje u njoj ne pogoršava.
Ponos: služenje u duhu grubosti
Navika je duhovno ponosnih osoba da o svemu što vide kod drugih govore grubim, strogim jezikom. Kod njih je jako učestalo da o tuđem mišljenju, vodstvu, tuđem savjetu, hladnoći, tišini, obazrivosti, umjerenosti, razboritosti govore kao da dolaze od đavola ili iz samog pakla.
Takva vrsta govora koji oni često koriste ne samo prema opakim ljudima, već i prema istinskoj djeci Božjoj, također je usmjerena i prema službi evanđelja, čak i prema onima koji su njihovi nadređeni. Kršćani koji sebe vide kao crve trebali bi barem da tretiraju jedan drugoga sa onoliko poniznosti i nježnosti s koliko Krist tretira njih.
Ponos: stavljanje maski
Duhovni ponos često prouzroči da se osoba ponaša drugačije, govori drugačije i koristi drugačiji dijalekt, ili da ima drugačije mišljenje, stav ili ponašanje. Ali onaj ko je istinski ponizan kršćanin, iako čvrst u svojim odgovornostima, svakako će biti drugačiji – jer ide samo putem ka Nebu, iako taj put sav drugi svet napušta – ali ne uživa u tome što je različit same različitosti radi.
On ne pokušava da sebe postavi na mjesto gdje će biti viđen ili gdje će biti promatran kao onaj koji se razlikuje niti želi da se na njega gleda kao na boljeg od drugih – unatoč tome što prezire to društvo i saobražavanje s njim – već upravo suprotno, želi da postane sve svim ljudima, da dosegne druge, da im priđe i udovolji u svemu osim u grijehu.
Ponos: lako uvredljivi
Duhovni ponos veoma lako uočava svako protivljenje i svaku ranu koja mu je nanijeta, kao što je, isto tako, sklon da često o tome puno govori, bilo s gorčinom bilo s prezirom.
Čista i neukaljana kršćanska poniznost, s druge strane, čini da osoba bude sve više poput njenog blagoslovljenog Gospoda, kada ga se grdi; tih, ne otvara svoja usta već predaje sebe u tišini Onome koji sudi pravedno. Za poniznog kršćanina što je svijet više protiv njega, on je sve tiši i mirniji, osim ako ne govorimo o mjestu na kojem se on moli. Tamo neće biti ni tih ni miran.
Ponos: samouvjerenost pred Bogom i čovjekom
Još jedan efekt duhovnog ponosa je svojevrsna samouvjerena drskost pred Bogom i pred ljudima. Neki, u svom velikom veselju pred Bogom, ne obraćaju dovoljno pažnje na pravilo koje nam daje Psalam 2:11: Služite Gospodu sa strahom i radujte se sa trepetom.
Oni se ne raduju sa strahom i trepetom, na jedan ispravan način, pred zastrašujućim Veličanstvom Božjim i pred zastrašujućom udaljenošću između Njega i njih. Postoji tako jedna neprikladna hrabrost pred čovjekom koja je ohrabrena i brani se pogrešnim tumačenjem Izreka 29:25; Strah čovjeku postavlja zamku. To je kao kada bi mislili da u svim našim odnosima, sa osobama visoko ili nisko pozicioniranim, muškarcima, ženama ili djecom – u svakom kršćanskom razgovoru – da potpuno zapostavimo bilo kakve uobičajene regule ponašanja, morala, pristojnosti ili dužnog poštovanja prema osobi.
Ne da se bilo ko treba uzdržavati od kršćanskog razgovora, već to treba da čini s poniznošću, kako nam kaže 1. Petrova 3:15; Nego, posvetite Gospoda Boga u srcima svojim i budite uvijek spremni na odgovor svakome ko od vas išće obrazloženje za nadu koja je u vama, ali sa blagošću i strahom.
Ponos: glad za pažnjom
Još jedan efekt duhovnog ponosa je da u onome ko je ponosan proizvodi želju da privuče pažnju. Ljudi često imaju običaj da se ponašaju na jedan poseban način kako bi u drugima proizveli da im se obrati pažnja ili da budu zapaženi. Jako je prirodno za osobu koja je veoma pod utjecajem duhovnog ponosa da prihvati svo poštovanje koje joj se odaje.
Ukoliko drugi prema njemu pokažu stav podložnosti i gledaju ga kao različitog, on je sasvim otvoren da prihvati takav stav. Za takvoga postaje sasvim prirodno da očekuje takav tretman prema sebi i da itekako primeti ukoliko osobe to ne učine, kao i da ima jako loše ili čak naopako mišljenje o onima koji prema njemu ne zauzimaju stav kakav on misli da zaslužuje.
Onaj koji je pod utjecajem duhovnog ponosa skloniji je da upućuje druge šta da rade, nego da preispituje sebe i tako se prirodno postavlja u poziciju da kontrolira stvari. Istinski ponizan kršćanin misli da treba pomoć od svakoga dok onaj koji je duhovno ponosan misli da svakom treba njegova pomoć. Kršćanska poniznost pod dojmom tuđeg jada moli i preklinje, a duhovno ponosan pokušava da nad njime zapovijeda i da upozorava isti taj jad.
Ponos: zanemarivanje drugih
Kao što duhovni ponos prouzroči da osoba ima jako visoko mišljenje o sebi, tako prouzroči i da druge zapostavlja, odnosno da ih gleda kao da su manje važni. Suprotno tome, istinska, čista, kršćanska poniznost časti sve ljude, kao što kaže 1. Petrova 2:17. Ponekad je nerazumno ući u raspravu o kršćanstvu; recimo, na sastanku na kršćanskoj konvenciji ili zarad vježbe obožavanja.
Ipak, moramo biti pažljivi da ne odbijemo razgovor s tjelesnim ljudima, kao da ih smatramo da nisu vrijedni toga. Naprotiv, moramo imati ljubaznosti prema njima, onako kako je Krist imao dobrote za nas, podnoseći našu nespremnost da učimo i našu glupost.
Preuzeto iz članka Jonathan Edwards-a u knjizi: „Some Thoughts concerning the Present Revival of Religion in New England“ (Neka razmišljanja o Sadašnjem Religijskom Probuđenju u Novoj Engleskoj)
Prevod i obrada: Branko Gotovac 2018.
