Uklanjanje zavjese
Zato, braćo, pošto imamo pouzdanje da krvlju Isusa Krista ulazimo u Svetinju nad svetinjama. (Hebrejima 10:19)
Medu poznatim izrekama crkvenih otaca nijedna nije poznata kao Augustinova: „Stvorio si nas za sebe i naša srca su nemirna dok ne nađu mir u tebi“. Veliki svetac ovdje u svega nekoliko riječi izlaže porijeklo i povijest nutrine ljudskog roda.
Bog nas je stvorio za sebe – to je jedino objašnjenje koje zadovoljava srce čovjeka koji razmišlja, što god govorio njegov razuzdani razum. Ako pogrešno obrazovanje i izopačeno razmišljanje dovedu čovjeka do pogrešnog zaključka, onda nijedan kršćanin ne može baš mnogo da učini za njega. Za takvog čovjeka ja nemam poruku. Moj poziv je upućen onima koji su prethodno u tajnosti poučeni Božjom mudrošću. Ja govorim žednim srcima čije su tjelesne težnje oslabljene Božjim dodirom, a takvima ne trebaju neki izmišljeni dokazi. Njihova nemirna srca im pružaju sve dokaze koji im trebaju.
Bog nas je stvorio za sebe. Skraćeni katekizam, „usaglašen na svetom Bogoslovskom saboru u Vestminsteru”, kakav se nalazi u starom ‘Novom engleskom udžbeniku’, postavlja prastara pitanja šta i zašto te odgovara na njih jednom kratkom rečenicom kojoj gotovo da nema premca u nenadahnutim delima.
Pitanje: Šta je čovjekova glavna svrha?
Odgovor: Glavna svrha čovjeka jest da proslavi Boga i da zauvijek uživa u Njemu.
S ovim se slažu dvadeset i četiri starješine koje padaju okrenuti licem nadole da se poklone Onome koji živi zauvijek i koji govore: Dostojan si, Gospode i Bože naš, da primiš slavu, čast i silu, jer ti si sve stvorio i tvojom voljom je postalo i jeste stvoreno (Otkrivenje 4:11).
Bog nas je stvorio za Svoje zadovoljstvo i osmislio nas je tako da možemo, poput Njega, u božanskom zajedništvu da uživamo u slatkom i misterioznom mješanju srodnih duša. On je hteo da ga vidimo, da živimo s Njim i da svoj život crpimo iz Njegovog osmjeha.
Međutim, mi smo krivi za taj „prljavi revolt” o kome Milton priča opisujući pobunu Sotone i njegove vojske. Mi smo s Bogom raskrstili. Prestali smo da ga slušamo i volimo, a s krivicom i strahom pobjegli smo od Njegovog prisustva što smo dalje mogli.
Pa opet, ko može pobjeći od Njegovog prisustva kada ga ni nebo ni zemlja ne mogu obuhvatiti? Kao što Solomon u svojoj mudrosti svjedoči: Duh Gospoda ispunjava svet (Izreke 15:3).
Gospodnja sveprisutnost je jedno, i to je neophodna činjenica za Njegovo savršenstvo. Očitovano prisustvo je već nešto drugo, a od tog prisustva smo, poput Adama koji se sakrio među drvećem u vrtu, i pobjegli – ili poput Petra, koji se povlačio vapeći: Idi od mene, Gospode, jer sam grešan čovek! (Luka 5:8).
I tako je čovjekov život na zemlji život daleko od Božjeg prisustva, otrgnut od tog „blaženog centra” koje je naše istinsko i pravo prebivalište, naše prvo imanje koje nismo sačuvali, gubitak koji je uzrok našeg stalnog nemira.
Suština Božjeg djela u našem otkupljenju jest da ukloni tragične posljedice tog prljavog revolta i da nas vrati u ispravno i vječno zajedništvo sa samim sobom. On zahtjeva da se u potpunosti otarasimo svojih grijeha, da bi došlo do potpunog otkupljenja i da bi nam se otvorio put da se vratimo u svjesno zajedništvo s Bogom te da ponovo živimo u Božjem prisustvu, kao i ranije.
Onda nas On preventivnim djelovanjem u nama pokreće da mu se vratimo. Ovo počinjemo da primjećujemo kada naša nemirna srca počnu da osjećaju čežnju za Bogom i kada kažemo: Ustat ću i krenut ću svome Ocu. To je prvi korak, a kao što je kineski mudrac Laoce rekao: „put od tisuću milja se počinje prvim korakom”.
Unutrašnje putovanje duše kroz divljinu grijeha do divnog Božjeg prisustva je prelijepo ilustrirano u starozavjetnom Šatoru Sastanka. Griješnik povratnik je prvo ušao na trijem gdje je prinio krvnu žrtvu na oltar od bronze i oprao se u umivaoniku koji je stajao pored oltara.
Tada je prošao kroz zavjesu i ušao u Svetinju gdje prirodno svjetlo nije moglo prodrijeti, ali je zato zlatni svijećnjak, koji simbolizira Isusa, svjetlost svijeta, bacao svoju blagu svjetlost na sve. Tu je bio i posvećeni kruh koji je predstavljao Isusa, kruh života, i kadioni oltar, simbol neprestane molitve.
Iako je vjernik uživao toliko toga, on još uvek nije ušao u Božje prisustvo. Još jedna zavjesa ga je odvajala od Svetinje nad svetinjom, gdje je iznad prijestolja milosti prebivao sam Bog, objavljujući se u slavi na zastrašujući način.
Dok je Šator stajao, samo je prvosvećenik mogao tamo ući, a i on samo jednom godišnje, noseći krv koju je prinosio za svoje grijehe i za grijehe naroda. Upravo je ta zavjesa bila pocijepana kada je naš Gospod izdahnuo na Golgoti, a sveti pisac objašnjava da je cijepanje zavjese svakom vjerniku na svijetu omogućilo direktan ulazak u Božje prisustvo, na nov i svjež način.
Sve se u Novom zavjetu slaže sa ovom starozavjetnom slikom. Otkupljeni ljudi više ne moraju sa strahom da zastajkuju prije ulaska u Svetinju nad svetinjom.
Bog želi da dotrčimo u Njegovo prisustvo i da tamo proživimo čitav život. Ovo treba da je nešto čega ćemo biti svjesni. To je više od doktrine koje treba da se držimo; to je život u kojem treba da uživamo svakog trenutka, svakog dana.
Ovaj plamen Prisustva je bio sama srž levitskog reda. Bez njega su svi propisi za Šator bili samo slova nekog nepoznatog jezika, bez značenja za Izrael, a isto tako i za nas. Najveća činjenica u vezi sa Šatorom bila je da je JAHVE bio tamo; Prisustvo je čekalo iza zavjese.
Isto tako je Božje prisustvo glavna činjenica kršćanstva. U samom srcu kršćanske poruke se nalazi sam Bog koji čeka svoju otkupljenu djecu da ih dovede do svijesti o Njegovom prisustvu. Onaj vid kršćanstva koji je izgleda sad u modi poznaje to Prisustvo isključivo teoretski. I ne propušta da istakne privilegiju koju kršćanin već sada može da iskoristi.
Po ovom učenju mi smo u Božjem prisustvu poziciono, a ništa se ne govori o potrebi za realnim doživljavanjem tog Prisustva. Ta goruća težnja koja je gonila Mek Čejna u potpunosti nedostaje. Pa ipak sadašnja generacija kršćana se uspoređuje s ovim, nesavršenim standardom. Plitko zadovoljstvo zauzima mjesto gorućeg oduševljenja.
Dovoljno nam je da sjedimo u svom razumskom imanju, a i uglavnom se i ne gnjavimo s činjenicom da je lično iskustvo veoma odsutno.
Ko to prebiva iza zavjese u pojavljivanju plamena? Nitko drugi do sam Bog. „Jedan Bog, svemoćni Otac, Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog”. To je „jedan Gospod Isus Krist, jedinorođeni Božji Sin, rođen od svog Oca prije svih svjetova, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, Sam Bog od Samog Boga, rođen, ne stvoren, od iste prirode kao Otac”; a to je i
„Sveti Duh, Gospod i davalac života, koji proističe iz Oca i Sina, koji se proslavlja zajedno s Ocem i Sinom”. Pa opet, ovo Sveto Trojstvo je jedan Bog, jer „mi se klanjamo jednom Bogu u Trojstvu; Trojstvu u Jedinstvu, ne brkajući Osobe, ne dijeleći prirodu. Jer, jedna je osoba Oca, jedna osoba Sina i jedna osoba Svetog Duha. Međutim, Trojstvo Oca, Sina i Svetog Duha je jedno: slava je jednaka, a veličanstvo je svima vječno”. Tako zvuče dijelovi drevnih vjeroispovedanja, a tako tvrdi i nadahnuta Riječ.
Iza zavjese je Bog, taj Bog za koga je svijet, s čudnom nedosljednošću tragao; „ne bi li ga nekako… našli”. On se razotkrio dijelom kroz prirodu, ali na savršeniji način putem utjelovljenja. I sada On čeka da nam se pokaže u punini sile, onima koji su ponizni u duši i čistoga srca.
Svijet propada zbog nepoznavanja Boga, a crkva je gladna Njegovog prisustva. Brzi lijek za većinu naših religioznih bolesti bio bi “ulazak u Njegovo prisustvo putem ličnog iskustva, da iznenada postanemo svjesni da je Bog u nama i da smo mi u Bogu.”
Ovo bi nas podiglo iz naše jadne ograničenosti i uvećalo bi naša srca. Ovo bi spalilo nečistoću naših života, dok bi se bube i gljivice spaljivale ognjem koji prebiva u grmu.
Kako je samo širok svijet za lutanje, kakvo je samo more za plivanje ovaj Bog i Otac našeg Gospoda Isusa Krista. On je vječan. On prethodi vremenu i potpuno je nezavistan od njega. Vrijeme je počelo u Njemu i u Njemu će i završiti. On vremenu ne plaća danak i ne trpi od njega nikakve promjene.
On je nepromjenjiv. On se nikada nije mjenjao niti se može promijeniti, makar i u najmanjoj mjeri. Da bi se promijenio, On bi morao prijeći s boljeg na gore ili s goreg na bolje. On ne može nijedno od toga, pošto je savršen pa ne može postati savršeniji, a ako bi postao manje savršen ne bi bio Bog – bio bi netko manji od Njega.
On je sveznajući. On poznaje, slobodno i bez napora, svu materiju, sav duh, sve odnose, sve događaje. On nema ni prošlost ni budućnost. On jeste, i nijedno ograničenje, niti opisni izrazi koji se koriste za stvorenja, ne mogu se primijeniti na Njega.
Ljubav, milosrđe i pravednost su Njegovi, a svetost Njegova toliko je neiskaziva da nikakva poređenja ili pjesničke slike ne mogu da je izraze. Jedino nam oganj može dati tu daleku predstavu o tome. On se objavio ognjem u gorućem grmu; prebivao je u vatrenom stubu tokom dugog putovanja po pustinji. Vatra koja je sijala među krilima kerubina u Svetinji zvala se Šekina – Prisustvo.
U godinama kada je trajala Izraelova slava, a kada je staro ustupilo mjesto novom, on je došao na Pedesetnicu kao vatreni oganj i spustio se na svakog učenika.
Spinoza je pisao o intelektualnoj Božjoj ljubavi, a postojala je i doza istine u tome. Međutim, najviša Božja ljubav nije intelektualna, nego duhovna. Bog je duh i jedino ga čovjekov duh može stvarno spoznati. U dubini čovjekovog duha mora gorjeti plamen, u suprotnom njegova ljubav nije prava Božja ljubav.
Velikani Kraljevstva bili su oni koji su Boga voljeli više nego drugi ljudi. Svi mi znamo ko su oni bili i drage volje izražavamo poštovanje dubini i iskrenosti njihove predanosti. Treba samo da zastanemo na momenat i njihova imena će projuriti pored nas, mirišući na smirnu, aloj i cimet, dok budu izlazila iz dvoraca od slonovače.
Frederik Fejber je bio čovjek čija duša je žudjela za Bogom kao što košuta žudi za izvor vodom, a mjera u kojoj se Bog otkrio njegovom srcu koje je tražilo zapalila je život dobrog čovjeka žarkim obožavanjem koje gotovo da je bilo ravno onome koje su pružali serafini pred prestoljem.
Njegova ljubav prema Bogu se pružala podjednako svakoj Osobi Trojstva, a opet, kao da je za svaku Osobu gajio posebnu ljubav rezerviranu samo za Nju. O Bogu Ocu on pjeva:
Samo da sjedim i razmišljam o Bogu. Oh, kakva je to radost!
Pomisliti misao, udahnuti Ime,
Na zemlji nema većeg blaženstva.
Oče Isusov, nagrado ljubavi!
Kakvo će to uzeće biti,
Ležati pred Tvojim prestolom,
I gledati, i gledati na Tebe!
Njegova ljubav prema osobi Krista je bila tolika da je prijetila da ga proguta. Gorjela je u njemu kao slatko i sveto ludilo, a s njegovih usana tekla je poput topljenog zlata. U jednoj od svojih propovedi on kaže:
„Gde god se u Božijoj crkvi okrenemo, tu je Isus. On je početak, sredina i kraj svega za nas… Ne postoji ništa što je dobro, sveto, lijepo ili radosno što On svojim slugama ne predstavlja. Nitko ne mora da bude siromašan, zato što može, ako odabere, da ima Isusa kao svoj posjed i vlasništvo. Nitko ne mora da bude potišten, jer je Isus radost neba, a Njegova radost je da ulazi u žalosna srca. Možemo pretjerivati u mnogim stvarima, ali nikada nećemo moći pretjerati u našoj obavezi prema Isusu niti u samilosnom obilju Isusove ljubavi prema nama. Cijelog bi smo svog života mogli pričati o Isusu, a opet ne bismo nikad došli do kraja divnih stvari koje se mogu o Njemu reći. Vječnost neće biti dovoljno duga da se nauči sve što On jeste niti da ga proslavimo za sve što je uradio, a opet, to i nije bitno jer ćemo uvijek biti s Njim, a ništa više od toga ni ne želimo”.
Govoreći konkretno o našem Gospodu on kaže:
Toliko te volim, ne znam kako svoje oduševljenje da obuzdam.
Tvoja ljubav je kao zapaljeni oganj u mojoj duši.
Fejberova vatrena ljubav se pružala čak i do Svetog Duha. Nije samo u svojoj teologiji priznavao Njegovo božanstvo i punu jednakost s Ocem i Sinom, nego ga je i stalno slavio svojim pjesmama i molitvama. Bukvalno, gurao je čelo prema zemlji u svom čežnjivom, vatrenom, slavljenju treće Osobe Trojstva. U jednoj od svojih izvrsnih himni za Svetoga Duha on u svom gorljivom slavljenju kaže:
Oh, Duše, divni i strašni!
Moje srce će pući od ljubavi zbog Tvoje blagosti prema nama,
jadnim grešnicima.
Rizikovao sam dosađivanje s citatima da bih pokazao na jasnom primjeru ono što sam želeo da kažem, a to je da je Bog toliko neizmjerno divan, toliko predivno očaravajući da može, bez ičega osim samog Sebe, ispuniti i prepuniti najdublje prohtjeve naše cjelokupne prirode, koliko god ta priroda bila misteriozna.
Takvo slavljenje Boga kakvo je Fejber poznavao (a on je samo jedan od velikog mnoštva koje nitko ne može prebrojati) ne može proisteći iz čisto doktrinalnog znanja o Bogu. Srca koja su „spremna da puknu” od ljubavi prema Bogu su ona srca koja su bila u Prisustvu i koja su otvorenih očiju gledali veličanstvo Trojstva. Ljudi sa slomljenim srcima imali su u sebi nešto što obični ljudi nisu mogli ni znati ni razumjeti. Oni su po navici govorili s duhovnim autoritetom. Oni su bili u Božjem prisustvu, pa su izvještavali o onome šta su tamo vidjeli.
Oni su bili proroci, a ne pisari, jer pisar govori o onome što je pročitao, a prorok o onome što je vidio. Razlika nije imaginarna. Između pisara koji je čitao i proroka koji je vidio postoji razlika velika poput mora. Danas sve vrvi od ortodoksnih pisara, ali što je s prorocima, gdje su oni?
Nad evangelističnim svijetom se čuje kruti pisarev glas, ali crkva čeka blagi glas nekoga od svetih koji se probio kroz zavjesu i unutrašnjim očima pogledao i vidio kolilko je Bog zadivljujući. I opet, to otvaranje zavjese, to ulaženje u osjetljivo i živo iskustvo svetog Prisustva je privilegija koja se pruža svakom Božjem djetetu.
Kada je komadanjem Isusovog tijela zavjesa uklonjena, i kad s Božje strane ne postoji ništa što bi nas sprečavalo da uđemo, zašto se još uvek zadržavamo napolju? Zašto pristajemo da sve svoje dane provedemo na samom pragu Svetinje nad svetinjom, da nikad ne uđemo da pogledamo Boga? Čujemo mladoženju Kako govori: Daj da gledam tvoje lice, daj da čujem glas tvoj, jer je glas tvoj sladak i lice tvoje milo (Pjesma nad pjesmama 2:14). Osjećamo da je taj poziv upućen nama, ali se i dalje ne približavamo, i tako godine prolaze i mi starimo i umaramo se u dvorištu ispred Šatora od sastanka.
Što nas sprječava?
Odgovor koji se obično daje, da smo jednostavno „hladni”, ne objašnjava sve činjenice. Postoji nešto ozbiljnije od hladnoće srca, nešto što može biti naličje te hladnoće, a i sam njen uzrok. Šta je u pitanju? Šta, osim prisustva zavjese u našim srcima, zavjese, koja nije sklonjena kada i ona prva, nego ona koja se još uvek tamo nalazi i koja zaklanja svjetlost te sklanja Božje lice od nas. To je zavjesa naše grešne, tjelesne, prirode koja i dalje živi u nama, neosuđena, neraspeta i neodbačena.
To je gusto satkana zavjesa onog sebičnog života kojeg nismo stvarno priznali, a kojeg smo se potajno stidjeli i uslijed čega ga nikad nismo doveli pod osudu križa. Nije ova neprozirna zavjesa previše misteriozna, niti je nju teško prepoznati. Dovoljno je samo da pogledamo u svoja srca i da je tamo vidimo, zašivenu i zakrpljenu, možda čak i popravljenu, ali tamo se nalazi neprijatelj našeg života i efikasna prepreka za naš duhovni razvoj.
Ova zavjesa nije nešto lijepo niti je to nešto o čemu obično želimo da pričamo. Međutim, ja se obraćam žednim dušama koje su odlučne u tome da slijede Boga, i znam da one neće odustati samo zbog toga što put privremeno vodi kroz crna brda. Želja za Bogom koja se nalazi u njima je garancija da će se njihova potraga nastaviti. Oni će se suočiti s činjenicama, koliko god one bile neprijatne, i pretrpeće križ zbog radosti koja je pred njima. Zato i imam hrabrosti da imenujem te niti od kojih je ta unutrašnja zavjesa satkana.
Satkana je od finih niti sebičnog života, spojenim grijesima ljudskog duha. Ti grijesi nisu nešto što mi činimo; oni su nešto što mi jesmo, a u tome i leži njihova podmuklost i snaga.
Da budem konkretan, ti grijesi sebičnosti su samopravednost, samosažaljenje, samouvjerenost, samodovoljnost, divljenje samom sebi, ljubav samo prema sebi i čitava vojska stvari sličnih tome. Te stvari žive isuviše duboko u nama i isuviše su dio naše prirode da bi nam zapale za oči, sve dok Bog ne uperi svoje svjetlo u njih. Užasno očitovanje ovih grijeha – egoizam, egzibicionizam, isticanje samog sebe – čudnovato se tolerira kod kršćanskih vođa, čak i u krugovima koji su besprijekorno ortodoksni. Toliko ih ima da oni, za mnoge ljude, postaju poistovijećeni s evanđeljem. Vjerujem da nije cinično reći da su oni ovih dana neophodno sredstvo za pribavljanje popularnosti u nekim djelovima crkve. Isticanje sebe pod maskom isticanja Krista je trenutno toliko uobičajeno da ni ne izaziva neku veliku pažnju.
Čovjek bi pretpostavio da će nas pravilno podučavanje doktrinama ljudske izopačenosti i neophodnosti opravdavanja jedino kroz Kristovu pravednost osloboditi od sile grijeha sebičnosti, ali to ne ide tako. Sebičnost može da živi neprekorena i pred samim oltarom.
Može gledati Žrtvu kako krvari i umire i da ne bude ni najmanje dotaknuta prizorom koji je pred njom. Može se boriti za vjeru reformatora i može vješto propovijedati o vjeroispovesti spasenja milošću, i može da dobije snagu svojim sopstvenim naporima. Istinu da kažem, izgleda ponekad kao da se hrani pravovjerjem i kao da se udobnije osjeća na nekoj biblijskoj konferenciji nego u nekoj kafani. Već samo naše stanje čežnje za Bogom može joj pružiti odlične uslove za rast i napredak.
Sebičnost je ta gusto satkana zavjesa koja sakriva Božje lice od nas. Ona se može ukloniti samo unutar duhovnog iskustva, nikad putem samog podučavanja. Isto bi bilo kao kada bismo podučavanjem pokušali da iskorijenimo gubu iz svog organizma. Mora doći do Božjeg čina uništavanja prije nego što možemo postati slobodni. Moramo pozvati križ da izvrši svoje ubilačko djelo u nama. Moramo svoje grijehe sebičnosti donijeti pred križ da bi bili osuđeni. Moramo se spremiti za izvjesnu dozu mukotrpne patnje, patnje poput one kroz koju je naš Spasitelj prolazio pod Poncijem Pilatom.
Imajmo na umu da, kada govorimo o cijepanju zavjese, mi onda govorimo figurativno, a pomisao na nju je poetska, gotovo prijatna, ali u stvarnosti tu nema ničega prijatnog. U ljudskom iskustvu ta zavjesa je sačinjena od živog duhovnog tkiva; sastavljena je od osjetljive, drhtave tvorevine od koje se sastoji naše cijelo biće, a kada se to dotakne, dotaknuto je mjesto gdje osjećamo bol.
Pocijepati je znači raniti nas, povrijediti nas znači raskrvariti nas. Reći nešto drugo znači učiniti od križa nešto što nije križ i od smrti nešto što nije smrt. Umiranje nikad nije zabavno. Probadanje te skupocjene i meke materije od koje je naš život sačinjen ne može da bude drugačije nego veoma bolno. Pa opet, to je ono što je križ učinio Isusu, i to je ono što će križ učiniti svakome da bi ga oslobodio.
Čuvajmo se čeprkanja po našem unutrašnjem životu, gdje se nadamo da ćemo sami pocijepati zavjesu. Bog je taj koji mora sve da učini za nas. Na nama je da se predamo i pouzdamo. Moramo priznati, ostaviti i odbaciti sebičan život, a onda ga smatrati razapetim.
Međutim, moramo pažljivo razlikovati lijeno ,,prihvaćanje” od pravog Božjeg djela. Moramo inzistirati na tome da se izvrši djelo. Nemojmo se ni usuditi da se zadovoljimo sa nekom dorađenom doktrinom o razapinjanju sebe. Time bi smo oponašali Saula i ostavili najbolje ovce i volove za sebe.
Inzistirajmo na tome da se djelo izvrši u samoj istini, i tako će i biti. Križ je grub i smrtonosan, ali je efikasan. Na njemu žrtva ne visi zauvijek. Dolazi trenutak kada se djelo dovrši i kada napaćena žrtva umire. Nakon toga dolazi slava uskrsnuća i sila, a bol pada u zaborav uslijed radosti zbog toga što je zavjesa uklonjena i što smo u pravom duhovnom iskustvu stupili u prisustvo živoga Boga.
Gospode, kako su divni Tvoji putevi,
a kako su izopačeni i mračni ljudski putevi.
Pokaži nam kako da umremo, da bismo mogli uskrsnuti u novi život.
Pocijepaj zavjesu našeg sebičnog života od vrha na dolje,
kao što si učinio sa zavjesom u Hramu.
Želimo da ti se približimo u vjeri potpuno sigurni.
Želimo da živimo s tobom u svakodnevnom iskustvu ovdje na zemlji,
da bi smo se navikli na slavu kada uđemo u Tvoje nebo da tamo živimo s Tobom. U Isusovo ime.
Amen!
Poglavlje iz knjige: Potraga za Bogom – A.V. Tozer
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2018.
