PITANJE NOVCA ZAHTJEVA PREISPITIVANJE KROZ MOLITVU (prvi dio)
Pitanje novca i mjesta koje novac zauzima u Crkvi zahtjeva preispitivanje kroz molitvu i u svijetlu Svetog Pisma. Sve oko tog pitanja i te teme treba biti ponovno vraćeno u stanje potpune usklađenosti sa Kristovim učenjem. Ako je Novi zavjet izvor svega onoga što vjerujemo o duhovnim stvarima, kao što tvrdimo da jeste, onda postoje stvarni razlozi da isprevrćemo sadašnju financijsku praksu između i unutar evangelističkih crkava.
Ovdje ne govorim o tome kako će koji kršćanin koristiti svoj lični novac, već govorim o mjestu koje novac zauzima u mislima i praksi organiziranih kršćanskih crkava, pokreta i zajednica.
Kršćanska istina se ne nalazi samo u Pismima, već isto tako, i u duhu i raspoloženju Novog zavjeta.
Život našeg Gospoda na zemlji bio je otkrivenje Njegove Riječi. Njegova osjećanja prema određenim stvarima, vrednovanje tih istih stvari, Njegove simpatije ili Njegove antipatije, ponekad nam govore jednako snažno kao i Njegova podučavanja. Istina koju možemo naučiti iz Njegovog života i iz Njegove nauke je da zemaljska dobra ne mogu osigurati čovjeku sreću.
Teško je bogatoj Crkvi da razumije da je njen Gospod bio siromašan čovjek.
Kada bi se On danas pojavio na ulicama našeg grada, kao što se pojavio na ulicama Jeruzalema vjerojatno bi Ga priveli zbog skitnje. Kada bi On danas podučavao, kao što je podučavao mnoštvo o novcu, bio bi od strane crkava stavljen na crnu listu. Biblijske konferencije, misionarska društva posvuda, razni kršćanski pokreti, proglasili bi ga fanatičnim i opasnim za organizirane religije.
Jednostavno rečeno; naš Gospod nije o novcu razmišljao na isti način na koji razmišljaju oni koji za sebe danas tvrde da su Njegovi sljedbenici ili još preciznije; On novcu nije davao mjesto koje novcu danas daju naše religijske vođe. Za njih, novac je neophodan, za Njega nije bio; On nije imao gdje da glavu nasloni, a mi pišemo poeziju o Njegovom siromaštvu, dok se istovremeno jako brižljivo čuvamo da isto to siromaštvo ne podijelimo sa Njim.
Zanemarili smo Njegovu jasnu izjavu da je nemoguće za bogataša da uđe u Kraljevstvo Nebesko. Izmiješali smo Kristovo učenje sa učenjem Benjamina Franklina i dolar filozofa kojima Amerika obiluje, i Kristovo učenje je izgubilo značaj za nas.
Crkvene financije su dobar i ispravan dio života crkve, ali tu je uvijek prisutna opasnost da će vrednovanje tog bogatstva postati toliko važno u razmišljanju crkvenih starješina i da će malo pomalo izgurati mnogo bitnije stvari.
U našim lokalnim zajednicama i drugim evangelističkim organizacijama postoje znakovi koji bi nas trebali jako zabrinuti i uznemiriti; znakovi degeneracije i postepenog samouništenja koje može odvesti samo u duhovnu smrt, ukoliko se zaraza ne otkrije na vreijme i ne označi kao problem.
Da budemo potpuno jasni, neke naše religijske vođe razvile su trgovačke umove i počeli da sve prosuđuju po efektu na crkvene financije. Šta crkva može ili ne može određuje stanje na računu crkve. Duhovni izlazi direktno se određuju financijskim ulazima. Bez prepoznavanja potrebe za čudima i bez razumijevanja službe u Duhu koja nije povezana sa novcem.
Takva zla praksa ima za rezultat potpuno pogrešne stavove u svemu šta se odnosi na financije unutar života po vjeri.
Siguran znak da će se stvari dogoditi loše ili naopako u crkvi je kada onaj koji upravlja novcem počne da jača u moći unutar crkve. Kako se pretpostavlja da se radi o čovjeku od Boga, on bi trebao da ima mjesto jednako svakom drugom članu zajednice; a ako je on čovjek koji posjeduje određene talente i vrline, on će najnormalnije imati utjecaj među braćom. Ovo je u redu i treba da bude tako ako jača njegov utjecaj kao čovjeka od Boga, a ne kao onoga koji upravlja novcem.
Trenutak kada on postane važan zato što upravlja novcem; Duh će se rastužiti i Njegova prisutnost (očitovanja) će početi da nestaju. Onda će uslijediti hladnoća i duhovna jalovost, a mi ćemo očajnički „to“ pokušavati izliječiti snažnim vapajima Gospodu za probuđenje. Ali probuđenja neće biti; i to dugujemo činjenici da smo prekršili Božje zakone i otjerali Duha maknuvši Njegovu silu od nas.
Još jednom; loš znak ili pokazatelj da će se stvari u Crkvi početi dešavati ka lošem i gorem jeste kada se član crkve počinje cijeniti i uzdizati zbog svoje darežljivosti, a ne u skladu sa duhovnim darovima i milosti.
Suditi kršćanina po njegovim financijskim doprinosima jednako je zlo kao i udati se za čovjeka zbog njegovog novca. Laskati nekom čovjeku iz bilo kog razloga čini da „gubimo obraz“ i istovremeno ugrožavamo dušu toga kome laskamo. A ako laskamo čovjeku zato što bogato daje, donira; mi u stvari na jedan podli način pokušavamo sakriti činjenicu da više cijenimo i da nam je važniji novac tog čovjeka, nego sam taj čovjek.
Biblija ima jako puno da kaže o novcu i njegovom mjestu u radu i obožavanju Crkve. Moguće je da naše razmišljanje i praksu oko ove teme uskladimo sa voljom Božjom, baš kao i svaku drugu stvar u životu.
PITANJE NOVCA ZAHTEVA PREISPITIVANJE KROZ MOLITVU (drugi dio)
Krist je govorio Svojim učenicima da moraju postati kao mala djeca. Uspoređivao ih je sa ovcama i upućivao ih da promotre ptice nebeske i ljiljane poljske i u tome je jako vrijedna pouka za nas. Ova četiri mala stvorenja međusobno se jako razlikuju, ali jedna stvar im je zajednička: potpuno su slobodni od bilo kakve brige, nemaju financijskih problema, žive spontano, jednostavno, bez predznanja i Gospod se brine za njih.
To je ono što naš Gospod želi da nauči svaki kršćanin lično, a isti duh bi trebao da obilježi svaku crkvu i svaku kršćansku instituciju koje god vrste da jeste.
Mi u crkvi, kao da se ne možemo uzdići iznad fiskalne filozofije koja vlada u svijetu biznisa; i zato uvodimo u crkvene financije psihologiju velikih organiziranih institucija ovoga svijeta, koje su nama tako dobro poznate i sudimo crkvu po njenom financijskom izvještaju, na isti način na koji prosuđujemo banku ili firmu.
Pogled u povijest će jako brzo uvjeriti svakog ko je zainteresiran da je istinska Crkva uvijek više patila zbog prosperiteta (napretka) nego zbog siromaštva. Vrijeme u kojem je crkva bila duhovno najmoćnija uglavnom se poklapa sa vremenom njenog najvećeg siromaštva i odbacivanja; sa bogatstvom dolaze slabosti i moralno nazadovanje. Ako ovo nismo sposobni objasniti, očigledno je da onda to nećemo moći ni da izbjegnemo. Ljudi jednostavno utrče u vlastitu prirodu, a naposljetku, crkva je sastavljena od ljudi.
Dobro je poznata činjenica da vlasti trebaju novac da bi se održale na položaju, a stvari nisu drugačije ni kada su u pitanju crkvene vlasti.
Financijska stiska nije nepoznata u religijskim krugovima i oduvek je bila „đavolja rabota“ koja se koristi od crkvenih odbora, da bi se spustio na zemlju hrabri pastor ili da denominacijske vođe dovedu lokalne crkve u red.
Ovakve zloupotrebe su moguće samo zato jer sebi dozvoljavamo da se upustimo u nekakve komplicirane, ne-Biblijske metode crkvenog financiranja.
Ono što pokušavam reći je sljedeće: Novac mora imati ispravno mjesto u cjelokupnom životu crkvenog napredovanja. Tendencije da se na novac prikači oznaka da je „važniji“ daleko su od Biblijski zdravog ili moralno ispravnog.
Prosječna crkva je tako dobro utvrđena, organizatorski i financijski, da joj Gospod jednostavno nije potreban. Tako je moćno učvršćena u svojoj vlasti i tako je stabilna u svojim religioznim navikama da Gospod može u potpunosti da se povuče iz zajednice, a zajednica bi svojom inercijom nastavila da funkcionira još godinama.
I ovo je istina za škole, biblijske konferencije i misionarska društva.
Ima jedan jako tužan dio u tome da se aktivnosti crkava i društava režu da bi se uskladili sa postojećim ili očekivanim troškovima. Razmislite o korijenima ove prakse i vidjećete da ovakva praksa čini da Duh Sveti ovisi o nacionalnoj ekonomiji ili nekakvom variranju tržišta na određenom mjestu.
Da li bi članovi lokalne crkve trebali uskratiti desetak i svoje darove da tako crkva postane manje proračunata? Moguće, ali postignuća crkve uvijek će zavisiti o njenom duhovnom stanju, nikad o njenom blagu (stanju na računu).
Crkvena riznica biće puna ako je narod svet, ili ako su ljudi darežljivi ali siromašni. Tada će Duh Sveti na njih izlijevati svoje obilje koje će nadilaziti bilo kakav financijski izvještaj.
Plodovi crkve uvijek izrastaju iz njene temeljne duhovnosti, nikada iz stanja na računu. Povijest crkava i denominacija uvijek slijedi gotovo identičan uzorak:
– započima u siromaštvu, ali u moći
– raste i učvršćuje se do stupnja da rizici nestaju
– zadobiva financijsku stabilnost
– postaje prihvaćena od društva
– nadraste potrebu za Božjom intervencijom
– drži Krista za nominalnog lidera
– zanemari Njegovo Gospodstvo
– nastavlja sa tradicijama svojih starih
– nagrađuje kler izobilno za zadržavanje u toj formi, liniji kretanja (u kojoj kao da se čeka dobra penzija)
– postavlja „prave“ ljude na mjesta moći, ljude koji mogu postići profit da bi zajednica imala koristi
– poslije toga „počiva u miru“, a najtragičniji dio je da ne zna da je mrtva.
Nijedna crkva ili denominacija ne treba da ide tim putem, samo kad bi članovi to uvidjeli i shvatili prije nego što je prekasno. Samo pitam se; Jesmo li stvarno toliko vezani za stanje našeg bogatstva da nekako po navici zaboravljamo ko smo i za šta smo pozvani.
Svatko može činiti u skladu sa svojim mogućnostima; dodajte malo hrabrosti i revnosti i neki ljudi mogu postići vrhunske rezultate.
Samo su kršćani obavezni da čine nemoguće.
Kada bi se mogli uzdignuti kroz vjeru poput Samsona i slomiti konopce i lance kojima smo vezani, tada bi lako mogli uvidjeti da crkveni izlazi treba da budu veći od financijskih ulaza onoliko, koliko je Gospod veći od spleta okolnosti.
Moguće je doživjeti i vidjeti kako Bog očituje svoja čudesna djela pred nama kada god Njegov narod ukloni ograničenja za čuda.
Prevod i obrada: Branko Gotovac, 2016.
