Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko
(Matej 5:3)
Prije nego što je Gospod Bog stvorio čovjeka na zemlji, prvo je za njega pripremio svijet pun korisnih i ugodnih stvari za njegov život i za uživanje. U izvještaju o stvaranju svijeta u knjizi Postanka to su jednostavno „stvari.” Načinjene su da ih čovjek koristi, ali je oduvijek trebalo da budu izvan njega i da mu služe. U dubini čovjekovog srca se nalazilo svetište u koje nitko osim Boga nije bio dostojan da uđe. Unutar njega se nalazio Bog, izvan njega tisuće darova kojima ga je Bog obasuo.
Međutim, grijeh je donio komplikacije i učinio od tih istih Božjih darova potencijalni izvor propasti za dušu.
Naše nevolje su počele kada je Bog istjeran iz svog glavnog svetišta i kada je dozvoljeno drugim stvarima da uđu.
U ljudskom srcu stvari su preuzele vlast. Ljudi sada po svojoj prirodi nemaju mir u svom srcu, zato što tamo više Bog nije kralj, nego se tamo u moralnom sunovratu tvrdoglavi i agresivni uzurpatori bore među sobom za prvo mjesto na tronu.
Ovo nije samo metafora, nego ispravna analiza naše stvarne duhovne nevolje. U ljudskom srcu postoji žilav i vlaknast korijen života palog u grijeh u čijoj prirodi je da mora nešto da ima; i on uvijek mora nešto da ima. On želi te stvari dubokom i žestokom strašću. Zamjenice Ja i moje izgledaju poprilično naivno kada se odštampaju, ali je njihova stalna i univerzalna upotreba značajna. One izražavaju pravu prirodu starog adamovog čovjeka bolje nego tisuću tomova teoloških knjiga. One su verbalni simptomi naše duboko ukorijenjene bolesti.
Korijenje naših srca duboko je uraslo u predmete, pa se mi i ne usuđujemo da iščupamo ijedan korijenčić da ne bismo umrli. Predmeti su nam postali neophodni – razvoj događaja koji nikada nije ni bio planiran. Božji darovi sada zauzimaju njegovo mjesto, a čitav tok prirode je ometen tom monstruoznom zamjenom.
Naš Gospod je spomenuo takvu tiraniju stvari kada je rekao svojim učenicima: Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom. Jer, tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život mene radi, naći će ga (Matej 16: 24-25).
Kada razdvojimo ovu istinu na djeliće da bismo je bolje razumjeli, izgleda kao da se u svakome od nas nalazi jedan neprijatelj kojeg, riskirajući svoju sigurnost, toleriramo. Isus je to nazivao „svoj život” i „svoje ja”; mi bismo to nazvali sebičnim životom. Njegova glavna karakteristika je posesivnost; riječi dobitak i profit jako dobro govore o tome.
Dozvoliti ovom neprijatelju da živi u nama znači, na kraju svega, izgubiti sve. Odreći ga se i odreći se svega radi Krista znači ništa ne izgubiti, nego sačuvati sve za vječni život. I vjerojatno je ovdje nagoviješten i jedini efikasan način da se uništi ovaj neprijatelj – križ. Neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
Put do dubljeg poznavanja Boga vodi kroz usamljene doline siromaštva duše i odricanja od svih stvari. Blagoslovljeni koji imaju kraljevstvo su oni koji su odbacili svaku stvar i koji su iskorijenili iz svojih srca svaki osjećaj posjedovanja. Oni su „siromašni duhom.“ Oni su došli do unutrašnjeg stanja koje je paralelno stanju običnog prosjaka na ulicama Jeruzalema. To je ono što Krist podrazumijeva pod riječju “siromašni.” Ti blagoslovljeni siromasi su oni koji više nisu robovi tiranije stvari. Oni su slomili ugnjetavački jaram, a to nisu učinili borbom nego predajom. Iako su oslobođeni od svakog osjećaja posjedovanja, oni imaju sve. Njihovo je kraljevstvo nebesko.
Dopustite mi da vas podstaknem na to da ovo shvatite ozbiljno. To ne treba shvatiti kao Bibilijsko učenje koje treba pohraniti u pamćenje zajedno sa gomilama drugih doktrina.
Ovo je znak na putu koji vodi do zelenih pašnjaka, put urezan na strmim padinama Božje planine. Ne usuđujmo se zaobilaziti ga, ako želimo da slijedimo ovaj put svete potrage. Moramo se penjati postepeno, korak po korak. Ako odbacimo i jedan korak, našem napredovanju je kraj.
Kao što je često slučaj, ovaj Novozavjetni princip duhovnog života najbolju ilustraciju nalazi u Starom Zavjetu. U priči o Abrahamu i Izaku imamo dramatičnu sliku predanog života, ali i odličan komentar na prvo blaženstvo.
Abraham je već bio star kada se Izak rodio, dovoljno star da bi mu mogao biti djed pa je dijete odmah postalo radost i idol njegovog srca. Od onog momenta kada se prvi put sagnuo da uzme maleno stvorenje u svoje ruke postao je revnostan rob ljubavi prema svom sinu. Bog se posebno potrudio da opiše snagu ove ljubavi.
Nije ni čudo, jer je ta beba predstavljala sve što je srcu njegovog oca bilo sveto: Božja obećanja, zavjete, dugogodišnja nadanja i dugi Mesijanski san. Dok ga je gledao kako iz bebe izrasta u mladića, starčevo srce je bilo sve više vezano za život njegovog sina, sve dok na kraju to nije počelo da se graniči s opasnim. Tada je Bog stupio na scenu da spasi i oca i sina od nepročišćene ljubavi.
Uzmi sad sina svoga – rekao je Bog Abrahamu – jedinca svoga, onog kog ti voliš, Izaka i idi u zemlju Moriju i prinesi ga tamo na žrtvu na brdu koje ću ti kazati.
Sveti pisac nas je poštedio opisivanja agonije koja se odvijala te noći kada se na padinama Berševe starac raspravljao sa svojim Bogom, ali možemo sa strahom da zamislimo pognutu siluetu kako se grči, sama pod zvijezdama. Vjerovatno takav smrtni bol nije snašao ljudsku dušu sve do momenta kada se onaj koji je veći od Abrahama borio u Getsemanskom vrtu.
Makar da je njemu bilo dato da umre. Bilo bi to tisuću puta lakše, jer je već bio star, tako da smrt ne bi bila teška stvar za nekoga ko je tako dugo živio s Bogom. Uostalom, bilo bi mu to posljednje slatko zadovoljstvo, dok bi mu se pogled zamagljivao kada bi gledao svog stasitog sina koji će nastaviti liniju Abrahamovu i ispuniti obećanja koja je Bog dao mnogo godina prije toga u Uru Kaldejskom.
Ali, kako da ubije dječaka! Čak i kada bi se njegovo ranjeno i pobunjeno srce složilo, kako da pomiri taj čin sa obećanjem: Jer će od Izaka izići potomstvo koje će tvoje ime nositi? Ovo je bilo Abrahamovo vatreno krštenje, i on nije popustio pred mukama.
Dok su zvijezde još uvijek sjale poput sjajnih oštrih tačaka iznad šatora gdje je Izak spavao i dugo prije nego što je sivkasta zora počela da obasjava istok, stari sveti čovjek je donio odluku. Žrtvovat će svog sina baš kao što mu je Bog rekao, a onda će se pouzdati u to da će ga Bog vratiti iz mrtvih. Ovo je, kaže nam pisac Poslanice Hebrejima, rješenje koje je njegovo bolno srce našlo negdje u toku tamne noći, pa on usta rano da bi sproveo plan. Divno je vidjeti da je Abraham, iako je pogriješio u pogledu Božjeg metoda, ipak ispravno osjetio tajnu Božjeg srca. I rješenje se vrlo dobro slaže s novozavjetnim stihom: a ko izgubi … radi mene, naći će… (Matej 16:25).
Bog je pustio napaćenog starca da sprovede plan sve do onog trenutka odakle je On znao da nema povratka, a onda mu je zabranio da podigne ruku na dječaka. Zbunjenom patrijarhu on sad kaže: ,,U redu je, Abrahame. Nisam ni htio da ga stvarno ubiješ. Samo sam želio da ga uklonim iz hrama tvoga srca da bih ja mogao nesmetano da vladam tamo. Htio sam da ispravim grešku koja je postojala u tvojoj ljubavi. Sada uzmi dječaka, živog i zdravog. Uzmi ga i vrati se u svoj šator.“ Sad poznadoh da se bojiš Boga, kad nisi požalio sina svoga, jedinca svoga, mene radi.
Onda se nebo otvorilo i čuo se glas koji mu govori: Sobom se kunem, govori Gospod, kad si tako učinio i nisi požalio sina svoga, jedinca svoga, blagoslovit ću te i umnožit ću tvoj porod kao zvijezde na nebu, kao pijesak na obali morskoj, i porod će tvoj držati vrata neprijatelja svojih, i u tvom će se porodu blagosloviti svi narodi zemlje, jer si glas moj poslušao (Postanak 22:16-18).
Stari Božji čovjek je podigao glavu da bi se odazvao Glasu, i stajao je tamo na gori, snažan, čist i velik, čovjek koga je Bog odredio za poseban tretman, prijatelj i miljenik Svevišnjeg.
Sada je bio potpuno predan, potpuno poslušan, čovjek koji nije posjedovao ništa. Cijelo svoje biće je usmjerio na svog dragog sina i Bog mu je to uzeo. Bog je mogao početi od periferije Abrahamovog života pa da onda ide ka njegovoj srži. Umjesto toga, odlučio je da napravi rez na srcu i da cijelu stvar okonča jednim oštrim zahvatom odvajanja. Postupajući tako, uštedio je i vrijeme i sredstva. Jako je boljelo, ali je bilo efikasno.
Rekao sam da Abraham nije imao ništa. Pa zar ovaj siromah nije bio bogat? Sve što je i ranije imao bilo je tu da bi se on time služio: ovce, deve, krda i razna druga dobra. Tu su bili i njegova žena i njegovi prijatelji, a najbolje od svega je bilo to što je njegov sin Izak bio siguran i što je bio pored njega.
Imao je sve, ali nije ništa posjedovao. To je duhovna tajna. Postoji slatka teologija srca koja se može naučiti samo u školi odricanja. Knjige sistematske teologije ovo previđaju, ali će oni mudri razumjeti.
Smatram da nakon tog gorkog i blagoslovljenog iskustva riječi ja i moje za Abrahama više nikad nisu značile isto. Osjećaj posjedovanja koji se nalazi iza njih nestao je iz njegovog srca. Druge stvari su zauvijek izbačene. Sada su one postale nešto što je izvan njega. Svijet je govorio:
„Abraham je bogat” – ali se stari patrijarh samo smješkao. Nije to mogao objasniti, ali je znao da ne posjeduje ništa i da je njegovo pravo blago unutar njega i da je vječno.
Nema nikakve sumnje u to da je takvo posesivno čvrsto držanje za stvari jedna od najopasnijih navika u životu. Zbog toga što je to prirodno rijetko se prepoznaje kao zlo, koje u stvari to i jeste. Međutim, posljedice su tragične.
Često nas strah za naša blaga sprječava da ih predamo Bogu. Posebno je tako kada su ta blaga naše dragi, porodica i prijatelji. Ali, takvi strahovi ne treba da nas obuzimaju. Naš Gospod nije došao da uništi, nego da spasi. Sve što mu predamo je potpuno sigurno, a šta god mu ne predamo nije sigurno.
Svoje darove i talente isto tako treba da predamo Njemu. Treba ih gledati onakvima kakvi jesu, kao Božju posudbu nama i nikada ih ni u kom smislu ne treba smatrati svojima. Nemamo ništa više pravo tvrditi da smo zaslužni za naše posebne talente nego za to što imamo plave oči ili jake mišiće. Jer, ko ti daje prednost? Šta imaš, a da nisi primio?
Kršćanin koji je dovoljno živ da barem malo poznaje sebe prepoznaće simptome ove bolesti posjedovanja i biće tužan kada ih otkrije u svom srcu. Ako je u njemu želja za Bogom dovoljno jaka, on će htjeti da preuzme nešto po tom pitanju. E sad, šta mu je činiti?
Prije svega, treba da ukloni svaku obranu i da ni ne pokušava da daje izgovore, ni pred sobom ni pred Bogom. Tko god se brani, za obranu ima samo sebe i nikoga drugoga. Neka umjesto toga dođe pred Gospoda bez obrane pa će za obranu imati nikoga drugog do samog Gospoda. Neka radoznali kršćanin pogazi svaki ogavni trik svog prijevarnog srca i neka insistira na iskrenoj i otvorenoj komunikaciji s Gospodom.
Zatim, trebao bi imati na umu da su ovo sveti poslovi. Nije dovoljno s time postupati samo neobavezno ili bezbrižno. Neka dođe pred Boga potpuno odlučan da bude poslušan. Neka insistira na tome da Bog uzme sve što je Njegovo, da iz njegovog srca izvadi predmete koji su tamo i da On zavlada u sili. Možda će biti potrebno da bude konkretan, da imenuje stvari i ljude, jedno po jedno.
Ako bude dovoljno radikalan može skratiti vrijeme svog truda sa godina na minute i može ući u dobru zemlju mnogo ranije od svoje sporije braće koja pažljivo njeguju svoja osjećanja i koji insistiraju na opreznosti u svom odnosu prema Bogu.
Nemojmo nikada zaboraviti da se ovakva istina ne može naučiti napamet kao što se uče činjenice u fizici. Ona se mora doživjeti mnogo prije nego što je saznamo. Moramo u svojim srcima proživjeti Abrahamova teška i gorka iskustva, ako želimo da doživimo i blagoslov koji sledi.
Stara kletva neće nestati bez bola; stari, tvrdokorni tvrdica neće leći i poslušati našu zapovest da umre. On mora biti istrgnut iz srca kao biljka iz zemlje; mora biti iščupan uz bol i krv kao zub iz vilice. Mora biti na silu protjeran iz naše duše, kao što je Krist istjerao mjenjače novca iz Hrama.
I biće potrebno da se učvrstimo protiv njegovog žalostivog moljenja i da to prepoznamo kao rasplamsavanje samosažaljenja, jednog od grijeha čovjekovog srca koji je najdostojniji prijekora.
Ako stvarno želimo da prisnije poznajemo Boga, moramo krenuti putem samoodricanja. A ako smo se odlučili za potragu za Bogom, on će nas, prije ili poslije dovesti do tog ispita.
Abrahamu njegov ispit nije izgledao kao takav. Međutim, da je postupio na bilo koji drugi način, a ne onako kako jest, cijela povijest Starog zavjeta bila bi drugačija. Bog bi, bez sumnje, našao svog čovjeka, ali bi Abrahamov gubitak bio van svake pameti tragičan.
Tako ćemo i mi, jedan po jedan, biti dovedeni do mjesta ispita, a možda nećemo ni biti svjesni kada i kako smo stigli tamo. Na tom mjestu ispitivanja neće postojati desetak mogućnosti, već samo jedna uz jednu alternativu – ali će naša budućnost biti uvjetovana odlukom koju ćemo donijeti.
Oče, želim te poznavati,
ali moje kukavičko srce se boji da se odrekne svojih igračaka.
Ne mogu se od njih rastati bez unutrašnjeg krvarenja,
i ne pokušavam od tebe da sakrijem užas tog odvajanja.
Dolazim dršćući, ali ipak dolazim.
Molim te, iskorijeni iz moga srca sve one stvari koje sam toliko dugo volio
i koje su postale dio moga bića,
da bi Ti mogao da dođeš da ovdje živiš bez suparnika.
Tada ćeš učiniti podnožje svojih nogu slavnim.
Tada u mom srcu neće biti potrebno sunce da sija jer ćeš ti biti njegovo svjetlo,
i tamo neće biti tame.
U Isusovo ime. Amen!
Iz knjige “Potraga za Bogom” – Aiden Wilson Tozer (1897 – 1963)
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2024.
