dosad objavljeno

Ti se dakle, sine moj, jačaj milošću u Kristu Isusu. I što si čuo od mene po mnogim svjedocima, to predaj vjernim ljudima koji će biti sposobni i druge poučiti.

(Apostol Pavao, 2.Timoteju 2:1-2)

Apostol piše ovu Knjigu Otkrivenja najkasnije od svih, kao poslednji dodir punini kanonskih Spisa, i piše ga pred sam kraj prvog veka. On se nalazi u izgnanstvu, a onaj koji ga je oterao na ostrvo Patmos jeste Rimski Car Domicijan. To ostrvo gde je Jovan primio otkrivenje je otprilike četrdesetak kilometara u prečniku. Neki kažu da je on tamo radio u rudnicima. Domicijan je umro 96 nove ere, a Jovan je potom oslobođen i ostatak svog života je proveo u Efezu, za vreme vladavine Trajana (53-117 nove ere). Neki misle da je Otkrivenje zapisano u Efezu oko 95 godine nove ere, nakon Jovanovog iskustva Patmosa. Ono šta je važno jeste to da je knjiga zasigurno napisana posle 70 godine nove ere, posle godine u kojoj je Titus zaposeo i uništio Jerusalim. Judeji su izgubili svoju otadžbinu i razvejani su, u konačnici, među sve narode. Tako da Jovan nije mogao da prorokuje o tom događaju, već o događajima koji tek treba da se dese, koji se do tada još uvek nisu bili ispunili. Upravo zato što je ova knjiga pisana mnogo kasnije od ostatka nadahnutog kanona, ja lično nalazim jako zanimljivim pisanja Jovanovih savremenika i njegovih neposrednih naslednika. Ti ljudi su bili povezani sa sedam Azijskih crkava, sa onim crkvama kojima su upućena pisma u Otkrivenju. Svakako ne očekujemo još nadahnutih pisaca, niti nekakve dodatne Spise, posle smrti Apostola Jovana. Znači, ovde ne govorimo o tim nadahnutim piscima, već o crkvenim ocima, o ljudima koji su iz prve ili iz druge ruke iskusili apostolsku doktrinu. Zato šta to jeste tako trebali bi smo da se dobro zagledamo u njihovo tumačenje Novog Zaveta.